PISMA IZ BELGIJE
Doba karnevala – nosim maske, a nijedna od njih nisam ja
piše: Marijana Šundov
Bruxelles, 1.ožujka 2014./Postoje određeni dani u godini kada možemo jednostavno osjetiti promjenu – dolazak novog godišnjeg doba.
Dakako radi se o danima i mjesecima koji stoje između zime i proljeća ili ljeta i jeseni. Radi se o mjesecima poput veljače.
I samo ime i izreka koja se veže za najkraći mjesec u godini „veljača – prevrtača“ svjedoči o promjenjivosti, o mijeni.
A i internacionalni korijen od latinske riječi „februaris “ groznica upozorava na nešto teško i opasno za ljudski organizam.
Vrijeme je to sudara dva godišnja doba, kada bi ljudi (u ne tako davnoj prošlosti) iscrpljeni zimom, nedostatkom svježeg voća i povrća odnosno vitamina C poboljevali od gripa, dobivali groznicu, a često i umirali od njezinih posljedica.
Naravno mi moderni ljudi zadnjih pedesetak godina uz dostupnost hrane, vitamina i iznad svega pencilina, ne umiremo od groznice. Međutim i dalje osjećamo mijene i promjene.
Neki od nas u ludoj trci satkanoj od posla, ubrzanog načina života, zatvorenih prostora i modernih prijevoznih sredstava zaboravljaju na našu povezanost sa prirodom i njezinim ciklusima.
Međutim to smo što jesmo – dio prirode. Naše tijelo zna i osjeća, a osjeća posebno dolazak proljeća.
A, upravo ovo vrijeme promjene između dva godišnja doba naši preci obilježavali su posebnim svečanostima i ritualima „prizivanja proljeća“. Doba je karnevala, krnjevala, fašnika…kako se već sve zove svetkovina ili festival koji se održava diljem – ne Europe – nego svijeta. Zajednička je ovo manifestacija ljudima na svim kontinentima.
Povijest kaže kako u Europi karnevali vuku korijene iz starorimskih svetkovina koje opet se naslanjaju na još stariji Dionizijev kult vina i ljubavi. Svetkovina je to kojom se tjerala zima, zli duhovi i demoni.
Naravno s pojavom kršćanstva stari rituali isprepleću se sa kršćanskom tradicijom. Sama riječ karneval potječe od latinskog „Carne vale!“ – „Zbogom meso!“ te doslovno označava kraj jednog razdoblja i početak korizmenog posta.
Ovdje u Briselu, svojevrsnom glavnom gradu Europske unije, čini se kao da svaki kvart ima svoj kaneval. Mene ipak privlači ono što ne mogu vidjeti kod kuće. Odlazim na karnevalsku povorku svjetski poznatog bolivijskog „Carnevala d’Oruro“ upisanog u UNESCO-vu listu nematerijalne svjetske baštine.
Karnevalska povorka starta ispred crkve svete Katarine u gotovo samom centru grada. Preko dvjesto sudionika – svirača među kojima posebno mjesto zauzimaju bubnjari i plesači, započinje se kretati uz zvuke bolivijskog tradicionalnog plesa „diablada“.
Veseli je to ritam, ples prepun okreta i naklona koji ubrzo hvatamo i mi iz publike krećući se usporedno sa plesačima ulicama grada. Kostimi su neobični – nošnja je to bolivijskih Indijanaca sa puno raznobojnih pera na šeširima, perlica i ogrtača istkanih od svih boja spektra. Raznobojna i bučna povorka lagano se sa ritmom bubnjeva kreće ulicama Brisela, praćena građanima koji plješću i nazdravljaju.
Oduševljava me jednostavnost i organizacija manifestacije. Na velikim raskrižjima policija zaustavlja automobile dok plesači skladno, upravo za vozače zaustavljenih automobila, izvode svoje okrete. Nema nervoze, trubljenja i dobacivanja, zarobljeni smo pokretom i zvukom.
Povorka završava kod fontane Manneken Pis, male bronzane skulpture dječaka – jednog od simbola Grada. U čast „Carnevala d’Oruro“ odjeven je u tradicionalnu bolivijsku nošnju plesača „diablade“, a umjesto vode mala fontana izbacuje belgijsko pivo.
Naravno, događaj u Briselu ne bi bio potpun bez kiše. Evo je… osjećam sitne, ali guste kapi na licu. Promatram sve te maske odnosno ljude oko mene …
Pomislim kako često mi ljudi i mimo karnevala nosimo maske; igramo razne uloge; poistovjećujemo se sa poslom koji radimo ili funkcijom koju imamo. Glumimo kao da smo nešto što nismo. Tako zavaravamo i sebe i druge.
Gdje god se gubimo u ulozi – nema izvornog ljudskog odnosa – nema spontanosti, bezbrižnosti i radosti. Treba napraviti što god treba, a da to ne bude uloga s kojom se poistovjećujemo – to je pravo umjeće življenja. Biti to što jesi – čovjek.
Naravno i ono smo što je vidljivo -izgled, posao, ukratko oblik, ali ne zaboravimo i da smo u svakom trenutku nešto više – Duša, Dijete Božije. I naš bližnji pored nas je isto to.
Ne dajmo da nas zavara oblik. Ponekad je ono pravo, istinsko, ispod površine.
„ Nemoj da te zavara izraz moga lica, jer nosim masku tisuću maski, maski kojih se bojim skinuti, a nijedna od njih nisam ja …
Ali, rekoše mi da je ljubav jača od snažnih zidova, i tu leži ljudska nada.“