PISMO JEDNOM UMJETNIKU (2.dio)

Dražen Radman
Mnogi su utjecaji koji se miješaju u naš život, na ovaj ili onaj način. To ne možemo izbjeći. Osim toga, ovo što smo danas, plod je i svega onoga što smo doživjeli ili čuli od bližih nam i daljih ljudi. Kao i toga o čemu smo tijekom vremena razmišljali, kako smo donosili odluke, što smo sanjali, što smo htjeli, kakve smo imali predodžbe o svijetu oko nas…

Naravno, tu su i knjige, filmovi, novine, putovanja… Sve se to, u manjoj ili većoj mjeri, ”miješa” u naš život i oblikuje na sasvim određen način, htjeli mi to  ili ne.

No, pored svega toga, čini se da svi mi, zapravo, u sebi želimo da nam se netko umiješa u životnu situaciju, posebno kada se nalazimo u nekom životnom tunelu.

No, ne želimo da to bude bilo tko i niti da bude bilo kako. Ono što je sasvim sigurno, jest to da svi mi kad se nađemo u tom nekom tunelu, u srži svoga bića, žudimo znati kojim nam je putem ići. Žudimo, zapravo, za snagom koja bi nas povela k istinskom i pravom izlazu.

No, pitanje je, tada, jesmo li spremni suočiti se s vlastitim stranputicama koje su se s vremenom nataložile i utvrdile po stijenkama našeg srca kao domaćini.

Ali, da se vratim na ono osnovno što sam ti želio reći, tebi kao umjetniku koji to doista i jest. Nekako držim da kao čovjek, koji je na sasvim specifičan način obdaren sposobnošću stvaranja, imaš posebnu odgovornost spram okruženja u kojemu živiš.

Naime, odgovoran si prema ljudima kojima si okružen, prema ljudima koji će čitati tvoje pjesme, prozu i romane; koji će gledati tvoje slike i predstave; koji će slušati tvoje skladbe…

O, da, i te kako je bitno što ćeš stvarati, što ćeš im ponuditi i na što ćeš ih podsjetiti, ponukati, upozoriti ili izazvati.Tvoje djelo ih može navesti na različite zaključke, na primjer da život nema nikakva smisla; da nema konačne pravde; da se krađa i mito isplati; da je važno život shvaćati kao igru; da svaki put kada se iznova zaljubiš trebaš ostaviti dotadašnju ženu, muža, djevojku.

Nadalje, možeš navesti ljude da je najvažnije živjeti od lijepih uspomena jer budućnost ne će biti bolja; da su dobrota i hrabrost samo za lude i zanesene ljude.

Naravno, tvoje djelo može dirnuti i u obratnom  smjeru ukoliko obratni smjer nosiš u svome srcu pa se ne možeš izraziti mimo njega. Objasnit ću ti. Umjetnici, što je razumljivo, često u sebi nose neodređene stavove, svjetonazore i vjerovanja. Na taj način oni često stvaraju neko djelo koje je, dakako, isprepleteno osobnošću samog autora. Naravno, to je pravo svakog pojedinog autora. No, ne govorim o tome sada.Govorim o tome da se u mutnom i maglovitom prostoru većina ljudi ne snalazi dobro. Naprotiv, u tom prostoru bez jasnih orijentira, što se drugo može očekivati nego stihijsko shvaćanje svijeta. Zato i jesu različite tjeskobe, strahovi i ovisnosti logičan slijed zbivanja koji je začet mnogo prije, jer se nije obaziralo na Božje znakove.

Tvoj udio, eto, u cijeloj ovoj priči nije bezazlen, a ni usputan ili nebitan. Ne mislim na broj ljudi koji će na određeni način biti pod utjecajem tvoje kreacije, već na ono što će tvoje djelo izazvati i učiniti u mislima (da ne kažem životu) makar nekolicine ljudi. Rekoh već, i kad umjetničko djelo izravno ne utječe na nekog, ono ima odjek u nečijem srcu, ponekad neprimijetan, ali ne i neznatan. To je jednostavno tako.

U ovom trenutku ću ti, stoga, reći nešto sasvim osobno. Trebam ti reći kakvo je moje razmišljanje u svezi nadarenosti.

Naime, uvjeren sam da nitko od umjetnika nije sam po sebi izmislio svoj dar. Nitko, pa ni ti nisi ničim pridonio da imaš tako izvanrednu sposobnost i talent za pisanje, slikanje, pjevanje, oblikovanje…

Ako pričamo o daru, onda je logično da je dar darovan. Ako je darovan, onda je darovan od nekoga, a ne od nečega. Ukoliko je darovan od nekoga, onda je taj netko prilično sposoban. Sposobniji i od tebe i od mene.

Ako je sposobniji od nas samih, onda je taj netko i viši od nas samih. Ako je viši od nas samih i uz to nam poklanja određeni dar, onda mu je i stalo do nas.

Nadalje, ako mu je stalo do nas, onda to znači da nas voli. A ako nas voli, onda bi u pitanju mogla biti ljubav.

Ako je u pitanju ljubav, onda se radi o nekome čiju bi ljubav vrijedilo upoznati, a ne samo primiti spomenuti dar.

Naime, ako je u pitanju ljubav, onda je ona veća i od samoga dara. A ako je veća od samoga dara, onda je i važnija od samoga dara. I ukoliko je važnija od samog dara, onda je ta ljubav, sama po sebi, najbolji dar.

A ljubav, ako je najbolji dar, ne bi smjela biti odvojiva od primljena dara. To znači da bi čovjek, koji je dobio neki dar, trebao nekako prepoznati i Darovatelja koji stoji iza dara. Koji udjeljuje jednome jedno, drugome drugo, trećemu treće.

Ako je istina da iza dara stoji Darovatelj, a čovjek Ga ne prepoznaje, onda je logičan sukob unutar njega samog. Onda je logičan raskorak i jaz koji umjetnik osjeća, često i više nego neki drugi ljudi.

Razlog tomu je što mu je dar dan da stvara ono što će uistinu biti plemenito i upućivati ljude na Darovatelja, a ne na darovanoga ili, pak, na sam dar.

Spomenuti jaz unutar duše znak je umjetniku da zastane i zapita se što to on, zapravo, treba učiniti s tim svojim darom. On dobro zna da ga tek nakratko ispunja neko stvoreno djelo ili neka popratna nagrada.

Nezadovoljstvo koje mu se javlja jest Darovateljev glas kojim mu jasno šapuće da on i ne može imati mir i zadovoljstvo, a živjeti po strani Darovatelja koji je savršeni kreator svega iskonski dobrog.

Oni koji pomisle da im stvoreno djelo nije dovoljno dobro, posežu za novim misleći (podsvjesno) da će time riješiti problem. No, uskoro se uvjere, i kad stvore mnogo bolje djelo, da se javlja ona ista unutarnja praznina. Ona na taj način diže svoj glas protiv uzaludna nastojanja zadobivanja ispunjenja. Kakve su posljedice toga, ne moram ti ni spominjati, na svakom ih koraku možeš uočiti. Ponekad u manjim, a ponekad u većim dozama: alkohol, droga, radoholizam, preljubi, rastave, kockanja…

Darovatelj, s druge strane, sve to prati i strpljivo čezne da umiri darovanog u onom višem Daru s kojim nastupa stvarni mir, ljubav i kreacija, a s kojim, osim poklonjena dara, stižu i glavni plodovi: nada, sigurnost, utjeha, smisao, prava strast…

Darovatelj, dakle, nastoji da umjetnik shvati da uistinu postoji Netko tko je iznad njega ne htijući mu ukrasti slobodu. Naprotiv, želi mu je dati. Slobodu u kojoj će taj isti umjetnik prepoznati što mu je najbolje činiti kroz darovani izričaj.

Dakle, prijatelju moj, vjerujem da postoji Bog koji je iznad tebe i mene, iznad svih nas. Netko tko se, reći ću ti, spustio i do moje duše i darovao mi novi život, novi pogled, snagu i razumijevanje.

Netko tko zavrjeđuje da mu se iz dana u dan zahvaljujem za darovani zrak, vodu, kruh, krov nad glavom, ženu, djecu, prijatelje… Da povrh svega budem zahvalan za Njega samoga što mi se smilovao da ga mogu prepoznati i pozvati u svoje srce kao najboljeg Darovatelja.

Ne obratiti do kraja svog života pozornost na Njega, znači ostati ”sam svoj majstor”, neutažen ljubavlju i mirom koji su bili pripremljeni i predviđeni za njega. Koji su iznad svih ljepota koje se okom dadu vidjeti ili koje čovek može stvoriti.

Ne ”staviti” najveću pozornost na svog Darovatelja, isto je kao kad cvijet ne bi obraćao pozornost na Sunce ili kad riba ne bi obraćala pozornost na more.

Vidi: PISMO JEDNOM UMJETNIKU (1.dio)