Iz naše arhive …objavljeno 02.04.2010
tekst: Emil Cipar
Od svih kršćanskih blagdana Veliki petak budi kod mene najviše asocijacija. Više nego svi ostali zajedno. Nije to lako u jednoj kolumni ograničenog prostora pojasniti, ali ja ću pokušati…
Da Bog postoji …vjerovao sam, jer je tako govorila baka. Upoznala me je s Bogom, koji je pravedan i strog. Mislim da su prve smislene rečenice koje sam naučio bile upravo Očenaš. Naučio sam ih na slovačkom, jer baka je govorila slovački:
Otče náš, ktorý si na nebesiach
posväť sa meno tvoje,
príď kráľovstvo tvoje,
buď vôľa tvoja ako v nebi tak i na zemi,
chlieb náš každodenný daj nám dnes…
Baka se hvalila pametnim unukom, svugdje me vodila sa sobom, a kada god se ukazala prilika ja sam pokazivao svoj talent.
Naravno …nije ostalo kod Očenaša. Skoro je nastao cjelovečernji program, kojim sam često ispunjavao sate po zimskim prelima u Drenovi ispod Ljubića u Bosni. A nekih drugih, konkurentnih programa nije ni bilo, tako da sam skoro avansirao u nešto što bi se sada zvalo entertejner.
Međutim …vrijeme slave potrajalo kratko. Baka umrla, a majka, otac i ja preselismo u Hrvatsku. Išao sam tada u prvi razred osnovne.
U Slobodnici, selu u kojem smo prvo vrijeme živjeli kao podstanari, nitko nije imao interesa za moje estradne sposobnosti. Otac nije radio nigdje, a nismo posjedovali ništa osim jednog gradilišta, na kojemu je danas obiteljska kuća. Kad kažem ništa, onda bi to trebalo doslovno shvatiti. Na primjer…
…Veliki petak 1956. U tamnoj podstanarskoj sobici nas troje na krevetu. Nije trebalo posebno napominjati da je bio post, jer post nam je bio svaki dan. Ono malo što je otac zaradio ponekad u nadnicama, potrošilo se. Tih dana je padala kiša i nadničari nisu bili potrebni. Neka tišina u maloj sobici. Mama reče… mogao bi ti moliti …to bi bilo fino!
Odavno je moj repertoar molitvi bio na hrvatskom. Baka je uvidjela da to bolje prolazi kod publike, pa sam ih tako učio.
Ali tada mi se nije molilo. Bio sam ljut na Boga što nas tako kažnjava, a nismo ništa učinili. Samo smo bili siromašni.
Majka nije inzistirala. Šutjeli smo tako, misleći svako svoje.
U dvorištu je neki nepoznati glas izgovarao moje ime. Otac je izišao, a vratio se u pratnji moje učiteljice Milene. Ona je u ruci držala košaru…
…Znate malo mi je nezgodno. Moj muž je ulovio ribu, a mi to ne smijemo sada jesti, jer bi netko mogao pomisliti da vjerujemo u Boga, pa bi mogli imati teškoća. Ja opet mislim …šteta je baciti …lijepi su to komadi. Evo donijela sam i kruha, možda niste kupili, jer ga je danas rano nestalo u pekari, pa mislim…
Večera je počela, kao i uvijek molitvom. Kao uvijek, ja sam počinjao. Ali zašto sam te večeri počeo sa… Otče náš, ktorý si na nebesiach …to sam doznao puno godina kasnije.
Nakon teške operacije i utvrđene stopostotne invalidnosti, postao sam sa 36 godina umirovljenik. Opet sam bio ljut na Boga, pitajući se što sam mu učinio. Zbog njega sam postao ministrant, zbog vjere u njega imao dovoljno problema u životu, njemu sam se molio svaku večer, a sada me on iz čista mira čini invalidom.
Trajalo je to dugo vremena …dvije godine otprilike.
Onda …nakon dužeg vremena sretoh Günthera.
Günther je bio agnostik, ali mu svejedno ispričah moje probleme s Bogom.
-Ti očito vjeruješ u drugoga Boga …nemaš pravu sliku o njemu. Jesi li se ti ikada sreo s njim?
Kako bih se mogao sresti s Bogom? Šta Günther zna o Bogu?
Ali razmišljao sam o tome intenzivno. Tako mi pade na pamet Veliki petak 1956. I Milena! Je li ona možda nama donijela kruh i ribu iz nekih drugih razloga? Ako se htjela riješiti ribe, mogla je to na bezbroj drugih načina. Nije li to bila prava kršćanska ljubav …ljubav prema bližnjemu.
Upoznah pravoga Boga! Boga koji voli, koji pati kada i ja patim, koji se raduje, kad se i ja radujem. Shvatih zašto je svoga sina žrtvovao zbog nas. Za naše grijehe raspet je na križu. Pitam se često …čime smo zaslužili toliku ljubav.
Kada god je to moguće posjetim Milenin grob. Na istom groblju su i moji roditelji. Na njihovu grobu pomolim Očenaš …ovaj naš hrvatski, normalni Očenaš.
Ali na Mileninom grobu …sve i da hoću ne mogu. Pri pomisli na nju …riječi naviru same od sebe. I uvijek je to … Otče náš, ktorý si na nebesiach.
To mi kaže …isti je Bog u kojeg sada vjeruješ i onaj s kojim te je upoznala baka u najranijoj mladosti, samo si ga ti dugo vremena pogrešno shvaćao.
Moram reći da ne znam slovački. Jedino je Očenaš to što znam.
Bogu, Mileni i meni …dovoljno.
Lijepa priča od pokojnog Emila u kojoj mi pojedini, plus minus iste generacije, možemo pronaći i sami sebe.
Koliko je Velikih petaka u svačijem životu!!!
Neki ih nose kao životni teret, a neki, baš poput Emila, kao sjećanje na jedno neponovljivo djetinjstvo. Bez obzira što je bilo gladno!
Baš stoga, to i takvo djetinjstvo, ostalo je zauvijek upisano u njegovu srcu. I baš zato, zbog stalne borbe za egzistenciju, Emil je izrastao u velikog čovjeka.