IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Pisala prije nekoliko dana o međunarodnom susretu i druženju seniora pod paskom Arbeiterwohlfahrt pa se urednik Slobodne Dalmacije, dnevne novine za koju radim, po primljenom tekstu šalio na moj račun. I pitao:- Jesi li bila na zabavi? Onako po seniorski, misli. Sad s trunom satire, razmišljam kako ću mu pod nos podastrijeti kud sve „protrčah“, onako skoro juniorski, u vrijeme proteklog vikenda. I smijem se u sebi.
Znala sam kako će biti „gusto“. Bude tako u ove dane prije godišnjih odmora. Sve se nekako „stisne“ u par dana. Otišla od kuće u rane, subotnje sate. I u takve, slične, jutarnje se i vratila. Samo-drugoga dana! I vjerovali ili ne, u raznolikosti doživljaja i događaja- uživala.
Za početak je dobrano kriv Ivan Bitunjac, predsjednik Saveza hrvatskih društava i njemu slični aktivisti, Elizabeta, Stanko, Ivan, Krešo, Goran, Stjepan…koji organiziraju Hrvatske dane. Već u osam izjutra postavili štandove s ponudama na stadionu u Bose Strasse. Vrućina zavladala kao malo kada. Ma više smo na sličnim Hrvatskim danima, kisnuli i mrznuli se prethodnih godina. Ove godine baš suprotno. Ugodno je u hladovini između krošanja gustog drveća. Djeca igraju nogomet, skaču u vrećama, trče po atletskoj stazi. Svakome drag pobjednički pehar. I djeci i odraslima koji u to ime cijelo poslijepodne trče za loptom pod jakim suncem. Ne predaje se ni veleposlanik dr Miro Kovač. Moto je:- Izgubiti ali časno! Tako, uz glazbu, roštilj i sport protječe dan. Pobjednici poznati, „spremljeni“ u fotoaparat pa je vrijeme „put pod noge“.
Koristim prigodu da, jer nedaleko stadiona stanuje „naša baka“, mislim pritom baka naše djece, onaj sportski, promotivni imidž, na brzinu pretvorim u onaj, koliko- toliko, zgodan za večernji izlazak. Potom „kucam“ na vrata Zajednice. Obilježavaju tamo Dan državnosti, plešu, recitiraju… druže se na svoj način, Hrvati većinom prve iseljeničke generacije.
Pripovijeda mi pri tom o svom životu, onom „ni tamo ni ovdje“ jedna vrlo ljubazna gospođa iz Požege. Ona i obitelj žive decenijama u Berlinu. A njihova kuća prazna u Požegi…nikad zajedno, nikad na istom mjestu, u istom vremenu. Tipično iseljenički. Odatle me, tamo negdje oko pola noći, put/bolje reći podzemna željeznica/ odvede do kluba R8. Mladi kasno izlaze pa se u ovom diskoklubu okupiše tek negdje oko jedan sat u noći. A pozvao me organizator. Vrijeme je za svirku. Onu i po mom ukusu. Ma ne zbunjuje me to što je moje lice ovdje jedno od starijih. Novinaru u meni to ne smeta. Mladima to nije čudno. Pa svima dobro.
Na bini mladi pop i rock sastavi Zločin i kazna, Stari kamen, Rock impuls, Samira, Oprez. Neke od glazbenika poznajem od malih nogu. Neke upoznah nedavno. Ugodni i zanimljivi mladići i djevojke. Srbi, Hrvati, Nijemci…gitaristi, saksofonisti, vokali… Sviraju vlastite stvari ili obrade tuđih. Pravi pop -rock maraton. Vratio me u studentske dane.
-Ma vidiš ti, kažem sama sebi. Eto gdje su nam mladi. Mi na stadion, u Zajednicu a oni u diskoklub. Nekako rijetko ili nikad zajedno, poput gospođe iz Požege i njene kuće. Izlazim iz R8 u sitne sate. Centar je grada. Šetam između poznatih Unter den Linden i Friedrichstrasse. Do mjesta stanovanja nije daleko.
Grad tih, miran, blizak, nekako mi siguran, domaći. Kako veli moj suprug ovih dana:- I navikosmo se mi na Berlin. Eto. Baš nekako tako. I ja uhvatim sebe, kako sam se saživjela, Berlin zavoljela, skoro sve zaboravila. Utonem u san.
Rano izjutra pišem izvješće. Čitam i prve jutarnje vijesti:- Velika eksplozija u Bugojnu! Ima poginulih i teško povrijeđenih. Niti stotinu metara je to od zgrade, stana i vrata koja na nas čekaju poput one kuće gospođu iz Požege. Učinilo mi se, u prethodnoj, ugodnoj i toploj berlinskoj noći, kako sam skoro sve zaboravila. Skoro. Sad događaji, kao na filmskoj traci, stižu k meni, sudaraju se, sapliću…prijeratni… ratni…nedavni.
Djetinjstvo…rat…izbjeglištvo… Koliko ugodnih, toplih berlinskih noći treba za zaborav? Ako je uopće moguć!?