POGLED NA MARKOV TRG
piše: Ivek Milčec
RIJEČ-DVIJE O AUTORU
Rođen sam u Zagrebu 1940. godine. Imam završenu Školu učenika u privredi-trgovačkog smjera.Oženjen sam i otac dvoje djece. U Berlin sam došao 1970. godine i ostao do umirovljenja 2000.godine. Bio sam zaposlen kao kontrolor kvalitete proizvoda u firmi Osram. Kao kulturni entuzijast jedan sam od suosnivača HKD V.Fran Mažuranić i njegov (bivši) dugogodišnji predsjednik. Dugo se već bavim novinarstvom i spisateljstvom. Bio sam dopisnik i član Uredničkog vijeća Žive zajednice, suradnik Večernjaka, Matice, Naše Riječi, Marulića…Spisateljski rad sam okrunio tiskanjem knjiga crtica iz iseljeničkog života: Pinklec (2002.) i Pod starim hrastom (2005.). Nakon dugogodišnjeg rada i izbivanja iz domovine, 2000. godine, zajedno sa suprugom, napuštam Berlin i nakon jednogodišnjeg boravka u Münchenu,vraćamo se zauvijek u naš rodni Zagreb.
HRVATSKI SAN
Iseljeni Hrvati dobro se sjećaju za njih povijesne 1990. kada se počeo ostvarivati višestoljetni, svehrvatski san: stvaranje slobodne i demokratske države Hrvatske.Tako su i berlinski Hrvati, u općehrvatskoj euforiji, dali nemjerljiv obol u prikupljanju humanitarne, novčane i svake druge pomoći u predvečerje rata kojeg su svjetski moćnici mogli, a nisu željeli spriječiti, i na taj način dali zeleno svjetlo za srpsko-četničku agresiju na goloruku Hrvatsku a nešto kasnije i BiH. Znamo kako su velikosrpska agresija i njezin ideolog Milošević završili a posljedice rata još će se dugo na ovim prostorima osjećati i opterećivati međuljudske i međususjedske odnose.
Primjetno je, da se u posljednje vrijeme hrvatsko-srpski odnosi(pod pritiskom euro-američkih igrača)normaliziraju,ali to je još daleko od normalnih, međudržavnih odnosa jer još uvijek su ostala mnoga otvorena pitanja kao napr.: gdje su završili posmrtni ostaci preko tisuću Hrvata, ubijenih u srpskim logorima smrti? Kada će srpske postrojbe napustiti hrvatski teritorij:Šarengradsku i još neke dunavske ade? Kada će Srbija vratiti opljačkano kulturno blago i platiti ratnu odštetu? Ima još mnogo pitanja na koja je u ovom trenutku teško, gotovo nemoguće odgovoriti pa našeg Predsjednika, Sabor,Vladu ali i druge institucije, čeka još mnogo posla.
Dok ovo pišem, Hrvatska je otvorila zadnja tri poglavlja u procesu pregovora oko punopravnog članstva u EU čiji će punopravni član, ako se ne dogodi nešto nepredviđeno, postati za dvije godine. Dakle, za dvije godine naša zemlja bit će članica zapadnoeuropske uljudbe a hrvatskim građanima bit će znatno olakšan i pojednostavljen boravak u tom zajedničkom euro-domu. Posljedice toga, za našu zemlju, novoga stanja bit će da će biti sve manje povratnika. Već do sada su negdašnja predviđanja i naklapanja o milijunskome povratku hrvatskih radnika i iseljenika, ostala samo puste želje.
Prema nekim procjenama iz milijunskog, hrvatskog, iseljeničkog korpusa, u domovinu se za stalno, vratilo svega 40 tisuća ljudi, mahom penzića, i svojim mirovinama ne mogu znatnije pomoći pri krpanju sve veće proračunske rupe koju ne bi ni veći iluzionist od financministra Šukera mogao zakrpati. Za vrijeme Sanaderove vladavine bilo je novca, državna kasa bila je puna, ali dijelilo se šakom i kapom pogotovo uoči parlamentarnih izbora jer i asfaltiranje seoskih puteljaka bio je prilog HDZ-ovoj pobjedi.
Dugo je vladajuća HDZ-ova vrhuška pokušavala uvjeriti hrvatske građane da u svijetu raste dužničko-financijska kriza, ali da Hrvatska s time nema ama baš nikakve veze i da možemo zahvaliti Bogu koji nam je, eto, podario Sanadera, Kosoricu, Šukera, Šeksa i Co. Kada se narodu, konačno, morala reći istina, Sanader je svečano izjavio da je država u “banani”, dao ostavku i otišao na krstarenje s “Malo Vitra.” A koliko su samo milijardi kuna spiskali vjerni stranački “vojnici” nesavjesnim, nekompetentnim i kriminalnim vođenjem državnih tvrtki od HEP-a, HAC-e do INE i Podravke i pravo je čudo da Lijepa naša nije, kao Grčka, bankrotirala.
Uostalom, u sindikalnoj akciji prikupljanja potpisa protiv izmjena ZOR-a (820.000 potpisa) hrvatski građani pokazali su što misle o svojoj Vladi i ne bi nas čudilo da se raspišu prijevremeni, parlamentarni izbori. U zdravstvu vlada nered, liste čekanja sve su dulje pa se napr. za CT čeka i po nekoliko mjeseci. O skupoći često nekvalitetne hrane da i ne govorimo, a sve veća je armija onih koji rade, ali ne primaju plaću.
Sada su sve oči uprte u turističku sezonu i priljev deviza koje bi mogle, kratkoročno, zakrpati proračunsku rupu. Dakle, hrvatska svagdašnjica nije nimalo ružičasta a ako se nastavi trend nezaposlenosti i gubitak radnih mjesta, predstojeća politička jesen mogla bi biti jako vruća. Na žalost, ni oporba ne nudi ništa nova pa se ljudi s pravom pitaju što donosi sutrašnji dan.
Nakon ovakve,djelomične, analize stanja u Hrvatskoj postavlja se pitanje kako i na koji način privoljeti naše inozemne umirovljenike, ali i njihovu djecu i unuke, da se počnu vraćati i ulagati stečeni kapital u zemlju svojih očeva i na taj način pomoći oporavku i razvitku lijepe naše domovine. Nije lako odgovoriti na ova i slična pitanja jer je domovina, sama po sebi, teško pitanje. Unatoč svemu, moja laička preporuka bila bi: vraćajte se jer ne može uvijek biti loše! Doći će bolji dani i za Hrvatsku, jedinu zemlju koju možemo s punim pravom zvati LIJEPOM NAŠOM.