IZ NAŠE ARHIVE ….objavljeno 17.07.2011.
ISELJENIČKE PRIČE
piše: Sonja Breljak
Danas zasigurno skoro u svakoj hrvatskoj kući u Berlinu, stoji u ormaru posložena barem po jedna duga, bijela haljina ili opravica za dječake što spremno čeka mogući novi naraštaj dorastao za sakramenat svete pričesti, za dan kojega će se mališani uistinu sjećati cijeloga života. Poput mene.
Ovogodišnja, berlinska prva pričest, netom je minula u našoj crkvi svetog Sebastiana. Ja s pažnjom iz godine u godinu, za svake prigode iznova, rado pogledam prelijepe djevojčice u bjelini, pa izaberem poslije naljepše fotose za našu Slobodnu i Živu zajednicu. Onda me nekako neizostavno povuče želja i opet i ponovo uzmem u ruke jednu crno-bijelu fotografiju iz mojeg djetinjstva.
Eto tu, na tom fotosu, sačuvanom i nošenom preko trideset godina, „zarobljen“ je jedan moj važan dan s početka sedamdesetih. Kraj cvijetnog ukrasa u bugojanskoj crkvi svetog Ante, stojim sa svijećom u jednoj ruci i Uspomenom na prvu svetu pričest u drugoj.
Kišni je, proljetni dan, sjećam se kao da se sve odigralo upravo jučer. Dugu, crnu i gustu kosu što mi slobodno pada, mati je dan prije strpljivo vezala brojnim malenim platnenim trakama da nastanu lijepi uvojci. Nosim bijele rukavice, vijenac oko glave, bijele cipele i tu nezaboravnu haljinu. Bijela, dugih rukava, sva presvučena prozirnom čipkom, lijepa upravo poput svih današnjih prvopričesničkih. I neobična! Haljina je to djevojčice s početka naše ulice. Lijepe Marije, mesarove kćerke.
Ruku na srce, tada baš i nije svaka kuća imala po jednu takvu haljinu u ormaru „na čekanju“. A mi djevojčice, cijele različite generacije iz naše ulice, sanjarile smo već koju godinu prije, da nas dopadne ta prelijepa haljina lijepe Marije. I upinjale da budemo visoke ni manje ni više nego koliko i Marija u ta doba.
Ko zna na koliko fotosa je ova ista haljina koju je jedna tada bolje stojeća katolička obitelj, rado davala na posudbu rodbini, prijateljima, susjedima. Ne sjećam se više, kako da i mene dopade ta sreća.
Mariju, stariju od mene par godina, poznavala sam i prije a susretala i desetljeća poslije moje prve pričesti. I nikada nisam zaboravila ovaj detalj iz djetinjstva, osjećajući spram nje naklonost i čistu zahvalnost za pozajmljenu bijelu haljinu, za uljepšali veliki dan.
Istina, malo su se danas izmijenili provopričesnički popratni običaji. Život je postao lagodniji. Pa su i dječije uspomene na prvu svetu pričest vezane i za brojne darove i velike i vesele proslave u krugu obitelji i prijatelja, doma ili negdje u kojem berlinskom restoranu. Zasigurno je i bezbroj fotografija koje će godinama poslije podsjećati glavne aktere na ovo vrijeme djetinjstva i vjerskog života. O njemu će pripovijedati detalje i nekim novim naraštajima. I svaka će sitnica i sjećanje imati neku novu dimenziju.
Nisam za pretjerivanje u materijalnom smislu, nije to uvijek presudno niti najvažnije. Veseljem i radošću učinite svojoj djeci taj dan nezaboravnim, takvim da ga s toplinom nose u srcu cijeli život.
I danas kad pogledam bijele odorice naših prelijepih berlinskih prvopričesnica, prepuna toplih i dragih a važnih uspomena iz toga vremena kao da i sama sva uzbuđena ponovo stojim u našoj velikoj crkvi svetog Ante. I čini mi se danas važnim, punim neke simbolike što me u srcu grije i snaži, da je i na meni bila ta prelijepa, bijela… Marijina haljina.