IZ NAŠE ARHIVE …objavljeno 29.06. 2010.
IZ NOVINARSKE BILJEŽNICE
piše: Sonja Breljak
Berlin/Nije baš sasvim točno da cjelokupno hrvatsko iseljeništvo tijekom ljeta napusti Berlin i ode u Domovinu ili drugdje na ljetovanje. Postoje i oni koje u tome spriječe poslovi, obaveze, bolest. Za odmor i daleko putovanje treba i odgovarajuće prijevozno sredstvo a sasvim sigurno i koja lijepa svotica novca. Pitanje je, raspolažu li njome danas svi Hrvati u Berlinu?!
Prava je šteta da sve hrvatske kulturne i ine aktivnosti u ovo vrijeme, skoro zamru. Osim večernjih i nedjeljnih svetih misa, te igre balota u kojem od berlinskih parkova, nema drugih okupljanja Hrvata tijekom sedmog i osmog mjeseca. Pa oni što ostaju u Berlinu još jače osjećaju usamljenost i napuštenost. Ni kavu nemaju s kim popiti i progovoriti koju domaću riječ prije sredine rujna.
Moji prijatelji Alfred i Marija ne odlaze put Domovine skoro do sredine devetog mjeseca. Njemački poslodavac u Siemensu gdje više desetljeća radi glava obitelji Matijašević, odredio je tako i basta! Zapašće ih, vele, umjesto ljetnog, pravi jesenji odmor. A tome lijeka nema. Pa da malo razbijemo berlinsku monotoniju u ove vrele dane kada temperatura doseže i do 33 stupnja, rješavamo se zajedno na večernji izlazak u jedan od obližnjih hrvatskih restorana. Restoran „Split“, jedan je od stotinjak koliko ih je u Berlinu u rukama naših ljudi. Sasvim je sigurno u Berlinu više restorana sa ovakvim nazivom. No, ovaj „Split“ se nalazi nedaleko podzemne stanice Hallesches Tor. I prilično nadomak i crkve svetog Bonifacija na Mehringdmmu gdje se Hrvati okupljaju na nedjeljna misna slavlja i gdje je i započelo s kraja šezdesetih godina, vjersko djelovanje na hrvatskom jeziku.
„Split“ je udoban i lijepo uredjene unutrašnjosti. Zbog vreline večeri, biramo radije stol ispred. Ostali gosti restorana –Nijemci! A vlasnik i osoblje – Hrvati! Zamijetih ovaj restoran i ranije, točnije 2006. godine. Naime, pored naziva restorana „Split“ stoji i godina 1966. Prije par godina, načinih fotografiju te pomislih da je ovo možda jedan od najstarijih hrvatskih restorana u Berlinu. Htijući tada zabilježiti četrdesetu godišnjicu rada „Splita“ kontaktirah svojevremeno i vlasnika, uglednog ugostitelja Matu Pogačića. Pa ustvrdih da poučen vjerovatno nekim lošim iskustvima s medijima u prošlosti, ne bijaše baš raspoložen za medijsko eksponiranje. A kad vlasnika malo kasnije i upoznah, shvatih da se ne radi o distanci iz oholosti, već da je riječ o uistinu skromnu, vrijednu i samozatajnu čovjeku. Ali kako to ponekad život priredi vještije od nas, evo i za večernjeg gostovanja u „Splitu“ dogodi se upravo tako pa razmijenismo i riječ- dvije s raspoloženim Matom Pogačićem. Tako se naš produženi ljetni boravak u Berlinu, obogati lijepom večeri s prijateljima i uz to i s pregršt novih saznanja o životu i radu naših iseljenika.
Radilo se, saznajemo, tih šezdesetih i sedamdesetih godina i iše nego danas. Djeca malena. Učio se jezik u kvalitetnoj Hartnackschule. Stejcala istovremeno jezična, kulturna, radna, obiteljska i sva druga saznanja. Reklo bi se da su vlasnici restorana na vrijeme shvatili važnost jezika. Prije nego li naši ljudi zaposleni u nekim drugim strukama, recimo građevini. A imali su gdje i s kim/s njemačkim gostima!/ i vježbati naučeno.
Spoznali su i temeljno značenje obitelji i ulogu roditelja. Nisu zanemarili vjeru i crkvu. A davanje velike važnosti obrazovanju djece, najvažnije je naučeno poglavlje iseljeničkog života.
Danas je, prema riječima Mate Pogačića, obim poslova u restoranu znatno smanjen u odnosu na vrijeme od prije desetljeće-dva. A ima se i manje osoblja. I više godina. Bliži se mirovina. I vlasnik „Splita“ će ovoga ljeta malo kasnije na godišnji odmor. Još se ima posla a drugi imaju prednost.
Sva djeca završila visoke škole. Zaposlili se u struci i razišli po svijetu. A Mate Pogačić, pored posla u restoranu i ljubavi prema supruzi, djeci i unucima, pronađe danas vremena i za svoj veliki hobi, sakupljanje starih ručnih i džepnih satova.
Ah, da je svakome od nas ko dalazi u tuđinu, na vrijeme bio jedan razgovor poput ovog našeg sa Matom Pogačićem! Lakše bi, vještije i realnije gospodarili svojim vremenom i znali odrediti prioritete. Čini se da bi se, o iseljeničkom iskustvu Mate Pogačića i generacije koja je tih šezdesetih godina stizala u Berlin, mogla napisati i čitava knjiga. Mnogima bi bila važna i poučna ova Matina lekcija iz visoke životne škole!
P.S. Od prvotne objave ovog teksta, tamo s kraja lipnja 2010. godine pa do danas, proteklo dosta vremena, promijenile se iz temelja, brojne stvari. I kod glavnih likova iz ove kolumne. Tako, primjerice …poznanici Alfred i Marija Matijašević, ne žive više u Berlinu već u Hrvatskoj, u rodnome Strušcu. A i restoran “Split” kraj postaje Hallesches Tor, ne vodi više Mate Pogačić. U mirovini je. Eh, što ti je vrijeme! No, priče i zapisi i postoje spomena radi na ljude i događaje. Da se ne zaboravi.