Iz naše arhive/ objavljeno 15.03.2011.
.
piše: Sonja Breljak
Berlin/Svako jutro hitam ulicama ovog velikoga grada …onda podzemnim gradskim prijevozom, U6 pa U9 …do državne službe koja se bavi prvim prijemom i smještajem onih koji, prema pozitivnim njemačkim propisima, imaju pravo podnijeti zahtjev za političkim azilom u Njemačkoj.
Po pravdi je da sam tu među ovim ljudima. Mislim, ovim ljudima s obje strane “barikade”, točnije rečeno …pulta službe za prijem.
S jedne strane mala i živa trupa prevoditelja. Svijet u malom. Tijekom razgovara čuju se razni jezici a opet i njemački kojim govore između sebe.
Po pravdi je da sam tu jer u posljednje… skoro dvije decenije, toliko žeznuh za kojim poslovnim, kolegijalnim krugom. Sad je ovaj “cijeli svijet” moj. Njemu pripadam.
Po pravdi je i da sam tu s ovim ljudima s druge strane. I sama… sami… bijah… bijasmo… u skoro istovjetnom položaju. Pa sad imam razumijevanja za obje strane. I za radnu rutinu u kojoj su svi novi zadaci uposlenika… isti! I za tražitelje azila koji svi i sve žele brže, što prije, najradije… odmah! A često se ipak to čekanje otegne do beskraja …
O kako se toga dobro sjećam! Znalo se doći ujutro rano, još za mraka, kako bismo bili među prvima na redu a opet bi se događalo da s produženjem boravka završimo među posljednjima. Al´ se znalo trpjeti i čekati! Otud valjda razumijevanje takve situacije kod drugih. Daj ti dobij boravak! To bijaše najvažnije. Najbolje na godinu dana… izvrsnim se činilo dobiti i boravak na pola godine a zabrinjavajuće je bilo s mjesec dana ili čak i kraće.
Prije nekoliko dana… čini mi se bio je četvrtak kada se radi do kasno poslijepodne… zaglavilo se dizalo u zgradi. Stalo između prizemlja i podruma. Praktički, potonulo nekoliko desetaka centimetara, vrata se ne otvaraju. U dizalu desetak odraslih i djece, tražitelji azila, prevoditelji i službenici.
Potrajala situacija i više od sata do dolaska majstora koji su popravili dizalo te se umorni “zatočenici” dokopali slobode. A s početka prisilnog zatvora u berlinskom dizalu, još dostajalo za šalu i smijeh. Pa tako …nakon što dizalo zastade “ni tamo ni ovamo”… kroz smijeh upitaše iz dizala: – A šta će sad biti s nama? A netko odgovori: -E sad ćete dobiti boravak u Njemačkoj, točnije u njemačkom dizalu. I svi se nasmijaše!
Dogodi se da mnogima koji dođu s namjerom tražiti azil, uopće nije do smijeha. Bude tu ljutih, nezadovoljnih, bolesnih, nepismenih, prljavih, gladnih, manje ili više važnih, a često i onih koji su prije već bili u Njemačkoj i po više puta, neki bili prijavljeni i pod raznim imenima i u raznim grradovima. Nekima već poznati svi uvjeti pod kojima ovdje mogu ostati. A neki pojma nemaju o tome, pa kad njemački službenici upitaju za razloge dolaska i traženja političkog azila, a oni spominju tek siromaštvo, propali krov kuće i glad, uz ono stalno …nas Rome nitko ne voli …nesvjesni kako ništa od toga nije osnov za politički azil u nekoj državi. Ali je osnov za tražiti bolji svijet.
Upravo preda mnom mlada obitelj. Romi iz Srbije. Jedno dijete, beba, u majčinom naručju, drugo malo starije -u očevom. Njemačka službenica, gđa H. upravo odlazi kopirati njihove dokumente za arhivu.
Ocu na krilu sjedi stariji sin. Šest mu je godina. Velike, lijepe oči. Mali dječak a toliko toga već prolazi. Otvaram kutiju što stoji uvijek na sred stola gđe H. I dok me dječak gleda zbunjenim pogledom, vadim iz kutije veliki keks. I pružam mu ga. Na usnama mu smiješak dok stidljivo keks prima rukama. Pomilovah mu kosu. Razmišljam… podsjećam se… moja starija kći je imala toliko godina po dolasku u Njemačku.
Nisam poslije više vidjela dječaka. Previše posla. Gđu H. sretoh ponovo par sati nakon toga. Ispripovjedah kako joj uzeh iz kutije jedan keks.
–Ah dobro …zašto mi to i govorite, pa to je samo jedan keks! Običan keks!
-Eh da …mislim u sebi. I jeste običan keks. A opet i nije!
U trenutku kad ga pružih, u dječakovim se sjajnim očima tad ogledala – cijela Njemačka.