ZNA SE!
piše: Eml Cipar
Dok smo se morali boriti za slobodu, znali smo šta nam je cilj. Sad imamo slobodu i ne znamo više šta želimo.
(Václav Havel – češki pisac i kritičar komunizma)
Ovih dana je na velikoj političkoj sceni tiho. Koristi se predah, kojega ljeto sobom donosi.
Ali u političkoj kuhinji, kuha se nešto. Ne zna se točno što …ali predstoji nam nakon vrućega ljeta još toplija jesen.
Nacionalni dohodak pada i dalje, a inozemni dug raste. Rezovi koje je vlada „obećala“ tek predstoje.
Zna li nacija što uopće želi i je li spremna podnijeti žrtve?
Mislim da ne zna, a i nije spremna žrtvovati bilo što.
Jer …da bi bilo koji segment društva pokušali postaviti na zdrave noge… potrebno je provesti radikalne, nepopularne mjere.
Jedan primjer …školstvo!
Za proizvode loše kvalitete, koje hrvatski školski sustav svake godine proizvodi …plaćamo previše. Za robu, koja nam nije potrebna.
U proračunu u školstvu je bezbroj stavki, koje nemaju veze sa odgojem i obrazovanjem …čistačice, kućepazitelji, održavanje građevina…
Sve bi to trebalo izbaciti iz proračuna.
Ne znam koliko nas košta jedan akademski obrazovani produkt, ali znam da ih je jako puno bez posla. To znači …država je uzalud na njih potrošila novce.
Mislim da je vrijeme da ponovo postanemo hrabri, pametni i odlučni. Sigurno imamo dovoljno kapaciteta u zemlji, koji bi nam mogli reći alternative razvoja društva u idućih dvadeset godina.
Odaberimo jednu i školujmo ljude koji će nas tamo odvesti.
Hrabrost nam treba da napravimo revoluciju u školstvu. Privatno školstvo …na primjer!
Osnovno školstvo plaća država. Po učeniku toliko i toliko. I jasan cilj koji nivo znanja moraju imati završeni osmoškolci. Kako će privatne škole to postići …njihova stvar. Koje će pedagoške metode koristiti …isto njihova stvar.
Nakon osnovne škole država izlazi iz obveze, a na scenu stupaju roditelji. Povoljnim kreditima moglo bi se pomoći siromašnijima. Završi li učenik neku deficitarnu struku i u njoj nađe odmah posao, mogla bi država preuzeti vraćanje kredita. Ili poslodavac, kojemu bi država dala zbog toga poreske olakšice.
Kod studija ista stvar. Studenti plaćaju semestre. I to u punoj cijeni. Nađu li kasnije posao u deficitarnim strukama država bi pomogla vraćati kredite.
Šta bi se time postiglo?
Privatne škole bolje bi gospodarile sredstvima, koje im stoje na raspolaganju. Zbog konkurencije bili bi prisiljeni uvesti visoki standard obrazovanja.
Sredstva koja se sada izdvajaju za školstvo …prepolovila bi se.
Roditelji bi ozbiljnije shvatili njihovu odgovornost i savjetovali djecu da uče deficitarna zanimanja. Država bi imala još jedan upravljački instrument u svojim rukama. Mogla bi osigurati radnu snagu i stručnjake u nerazvijenim područjima, na taj način da onima koji su spremni tamo raditi pomogne pri vraćanju kredita.
Sada školujemo vrhunske stručnjake za druga gospodarstva. Našim novcem plaćamo liječnike i inženjere, koji će raditi u drugim zemljama.
Konobar, koji me poslužuje u mom omiljenom kafiću …nije konobar. Profesor je povijesti umjetnosti. Državu je puno koštalo njegovo školovanje.
Provedemo li potrebne reforme …za dvadeset godina u tome kafiću će goste posluživati pravi konobar, koji je državu koštao tri puta manje, nego njegov kolega danas.
Ne provedemo li te reforme …toga kafića više neće biti. Njegov vlasnik će zbog stalnog povišenja poreza, koji je državi potreban za školovanje konobara na filozofskom fakultetu …bankrotirati.
Imamo li hrabrosti? Imamo li pameti? Imamo li odlućnosti?