Dajana Sabo
Oplakala sam te, možda samo prolaznošću, ne znam.
Po prvi put u životu zaista stavljam granice.
Ne osvrćem se na nedovršene pjesme.
Možda ipak previše slobode? Da shvatim da i ja
mogu srušiti svoj svijet, bez kraja. Ovaj put, ipak ne.
Došlo je vrijeme, kada postajemo svjesni
nečega što je daleko iznad nas,
njih koji nas staklenim okom prate, kojima je
dosta samo nas držati u rukama, sada bismo ipak
trebali biti bogato servirani glavnom carnivoru,
da nas pogleda i shvati da smo srne bez zlatne boje
ali ipak dovoljno ukusne za današnji ručak,
ne čekam te, odletjet ću sa svoga tanjura u potrazi
za boljim ubojicom,
koji će me progutati stihovima, izgnati iz mene svaku
šansu i strepnju koju imam prema tebi,
otet ću te i povesti na planine jer je zrak božanstveno
pitak, u mojem svijetu,
gdje klavir ima samo crne tipke, a note mirišu na jagode,
glatke i piskutave krvare kroz kožu,
samo da te mogu pomirisati,
a tu su,iznad nas, hrane se bojom naše Aure,
koliko si ukusna, želim i ja znati, i koliko te je
lako pojesti Očima,
toplim pogledom punim strasti, vidim te u gomili,
a oni te dobijaju prije mene,
ne želim ostatke, previše su gorki i trulog miomirisa,
ne sada, ne danas,
možda ovaj put pobjeđuju jer posjeduju zvijezde,
a ja imam samo iskorištenu čašu iz koje si
netom pila.
Ne razumiješ?
Ne razumijem ni ja.