SUNCE NAD ORANICAMA

Iz naše arhive ..objavljeno 24.07.2011.

SUSRETI
piše Emil Cipar

S dolazećim godinama čovjek se sve češće ogleda unazad. Doživljenoga je daleko više, nego onoga što će se doživjeti još.
U kontekstu tradicije i običaja gledam na doživljeno u životu. Iznenađen sam i razočaran, jer primjećujem da su tradicije …potisnute blještavim ponudama sadašnjice …izgubile puno na značaju. Nekadašnje vrijednosti, koje su sadržavale i koje su određivale život …potisnute su u zaborav.
Danas život određuju male naprave, bez kojih ne znamo živjeti …mobitel, televizor, GPS, računalo…
Ne bih to primjetio da mi se nije dogodila katastrofa.

Zaboravio sam na vrijeme nabaviti neki uređaj, koji omogućuje gledanje digitalne televizije. Na vrijeme je najavljeno da će se preći na digitalni sustav, napominjano često, ali …ja svejedno zaboravih.
I jedne večeri …točno u ponoć …nestade slike i tona.
Katastrofa neviđenih razmjera!
Drugi dan dadoh se odmah u potragu za pomenutim spasonosnim uređajem, ali kod 36 stupnjeva u hladu …nemam baš neku posebnu volju. Uostalom po danu mi nije ni potreban.
Ali navečer …nema dnevnika, nema slika poplavljenih područja u Aziji …nema slika sa sjednica vlade, ili sabora.
A vremena na pretek!
Da me to obilje vremena ne bi u potpunosti ubilo …uzimam knjigu. Izabrao sam nasumice „Sunce nad oranicama“ od Dragutina Tadijanovića. Ta knjiga pratila me u mojemu iseljeničkom životu, ali je sada nekako potisnuta u zaborav.
Držim knjigu na krilu …ne otvaram …razmišljam. Ionako znam sve što je u njoj napisano …napamet.
Na Tadijanovićem spomeniku stoje uklesani stihovi …i kad nikoga od nas više ne bude, sjat će sunce nad oranicama.
Što nam pjesnik želi time reći?
Pa dragi moj Tadija …nisi baš bio u pravu. Sunce odavno ne sja nad oranicama. Ili možda sja!? Ja to baš nisam primjetio. Meni bi sunce donijeo taj famozni uređaj, kojega nemam, a bez kojega moj daljni život nema nikoga smisla. Još da mi se pokvari mobitel, da nemam internet …potpuni mrak.
Ipak …nisam ni idući dan nabavio taj uređaj. Tražim spas u čitanju.
Čitam na ovom sajtu Priču o Šimi od Željka Muževića.
Čika Šimin život ispunjen je bogatim sadržajem. Nije bilo u njemu praznina, kao što je ova sada u mojemu.
A nije niti imao, niti poznavao sve te naprave bez kojih je suvremeni život nezamisliv.
Šta je to određivalo njegov život …u čemu je tajna?
Počeh istraživati.
Već sam početak bio je toliko sadržajan da sam nabavu toga tehničkog čuda odgodio za kasnije. U potrazi sa čika Šiminom djecom …sretoh stare poznanike koje nisam vidjeo godinama.
Nije se imalo vremena, jer se gledalo televizor …morale se gledati sjednice vlade, sabora…
Ti susreti sa starim znancima su neusporedivo ljepši, sadržajniji, važniji…
Pričamo satima… a bitnoga se nismo niti dotakli.
I ti susreti određuju moj sadašnji život.
Kako to čine?
Ma to ti je neiscrpna priča! Daleko bogatija i ljepša, nego što bi bila da sam na vrijeme nabavio taj famozni uređaj.
Opisat ću te susrete u novoj kategoriji SUSRETI. Samo nemoj očekivati da će to ići brzo kao dosada, jer ti susreti ne završavaju onoga časa kad se rastanemo. Oni tek tada počinju, jer svaki susret otvara bezbroj novih linkova na koje valja kliknuti …treba doživljeno pažljivo sortirati …spremiti.
Ti susreti dodiruju svu paletu osjećaja, koje čovjek posjeduje i trebaju sve njihove nijanse …tugu, radost, ljubav, sreću, zanos, ponos…
Treba uživati u tome …u svakom detalju susreta.
Zaborav važi kao loša osobina. U slučaju digitalne televizije …pokazao se kod mene, kao najvrednije što mi se moglo dogodtiti.
Prošla su točno dva mjeseca od dana kada je na ekranu u mojo sobi nestalo života. Ali …on se vratio u svaku poru moga bića …ispunjava moje preostalo vrijeme.
Jučer je bio jedan takav dan.
Proslava kirbaja sa čika Šiminom obitelji u Donjim Andrijevcima.
O tome ću pisati kasnije, jer moraš mi dopustiti da u prelijepim susretima i doživljenom uživam još neko vrijeme.
Jer …nije to obligatni susret rodbine i znanaca jednom godišnje. Nije to dan kada se dođeš pohvaliti sa novim autom sa GPS-om, ili sa odličnim ocjenama svoje djece.
Rekoh već …bio je to susret posebne vrste. Susret koji je omogućio bezbroj drugih susreta, koji će ispuniti život između dva kirbaja.
U mojemu životu televizija je učinila svoje. Znam da tako nešto postoji da je mnogima sadržaj života i da je kao takva korisna, jer donosi informaciju u dnevni boravak. Informacije iz cijelog svijeta …na pritisak dugmeta na daljinskom. Jednostavno!
Ja kažem …NE HVALA!
Shvatio sam zaboravljenu draž osobnih susreta sa dragim ljudima i vrijednost lijepih običaja. Malo kasno, ali shvatio sam.
Istina …potreban je i za to poseban uređaj. Uređaj kojega sam ja zaboravio nabaviti na vrijeme, a sada sam presretan zbog toga.
Negdje na stranicama ovoga sajta citirao sam priču Nečemu je dobro. Tada nisam ni slutio koliko sam bio u pravu.
Meni je to zaboravljanje toga famoznog uređaja omogućilo da vidim Tadijino Sunce nad oranicama:
SUNCE NAD ORANICAMA

U svojoj sobici u kavezu Đačkoga doma
pod svjetiljkom električnom sjedim i zapisujem
kako hodam godinama gradskim ulicama
i razgovaram sa znancima
i svraćam se u gostionice i pijem
i vraćam knjige nepročitane
i lišće pada u jesen svenuto

A vršnjaci moji u mom zavičaju
urane u zoru i očešu konje
pa ih pod plug zapregnu
i svak na svoju njivu brižan odlazi
U svanuće zaore gvozden plug
i neumorno stane nizat brazdu pokraj teške brazde
(đerđanski teški niz)

A ja dragi prijatelju
dok ustajem iz kreveta
prije podneva
znam da se u mom zavičaju
muče ljudi kao stoka
i raskošno blista
s u n c e n a d o r a n i c a m a

Zagreb (Runjaninova ulica 4), 11. i 12. travnja 1933