događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
piše: Marija Matijašević
Stružec/ Još jedna izložba likovne udruge “Moslavački štrk”, ove uspješne godine.
U knjižnici i čitaonici Popovače, postavljena je izložba na temu “U zagrljaj anđela”.
Izložili smo lijepe radove na tu temu, a oni najljepši su otišli u Rusiju, i kružit će svijetom, 3 godine.
Nikola Šimić Tonin
1640., na zlo naginjuća godina.
Fra Pavao Pelizer iz Rovinja,
u posjeti u Hercegovini,
kod svoga učitelja gvardijana
fra Ante Šimića.
Fra Pavao:
– Dragi oče gvardijane Ante,
Vi ste vidjeli i živjeli,
uvaženi i mnogopoštovani,
one lijepe krajeve u Italiji.
Što Vas je vratilo u ovu bijedu,
u ove pogibelji,
da Vas nevjernici stalno progone?
Gvardijan fra Ante Šimić:
– Mnogopoštovani oče,
Domovina!…
Možda bismo “gnjide” ipak mogli gledati kao ljude?
piše: Dražen Radman
”Sada bih, da ga danas pišem, napisao mnogo gore…onda bih izrazu ‘gnjide’ dodao sva ostala imena za ljude vrijedne svakog prezira koje nudi rječnik hrvatskog jezika…”, izjavio je prije nekoliko dana Boris Dežulović u razgovoru za Radio Slobodna Evropa.
Riječ je o Dežulovićevoj reakciji na osuđujuću presudu i novčanu kaznu od 150 000 kuna koju ”Slobodna Dalmacija” treba isplatiti desetorici splitskih intelektualaca udruženih u Građansku…
piše: Marija Kukić
Bila je to večer u kojoj se proslavljala obljetnica mature.
Na ovoj proslavi kao uostalom i na mnogim sličnim, našlo se staro gimnazijsko društvo. Raštrkani diljem Lijepe Naše, ali i po cijelom bijelom svijetu svi su s radošću čekali da konačno prođe tih dugih pet godina od posljednjeg susreta.…
piše: Nela Stipančić Radonić
Dok sjedim negdje vani u parku često plovim s oblacima. Ili barem pokušavam doprijeti do njih, kada već ne mogu do ljudi. I stvarno su jako ugodno društvo, skoro kao labudovi na vodi. Samo oblake viđam češće. Čim dignem glavu. A labudovi su sve dalje. Kao da se kriju od ljudi.
Ali, ni oblaku nije lako na nebu, jer mora svako malo istrčavati na teren. Kao sudac na terenu. A mi dolje smo zapravo igrači. I to ne svi, kako tko.…
Naša nova suradnica: Viktorija Banić u rubrici naslova: VRATA (I TVOJE) DUŠE
I ovako se stiže do nas: – Moje je ime Viktorija Banić, javljam Vam se, rekla bih na inzistiranje zajedničke, uvjetno rečeno poznanice, meni poznate samo pod “Kata Rina” sa fb. Naime, stalni sam suradnik i kolumnist Franjevačkog medijskog cetra “Svjetlo riječi” na portalu, u reviji, te rubrika petkom u radio emisiji. Kata Rina, tko god se krio iza tog profila, je osoba kojoj se sviđaju moji tekstovi, te me je kontaktirala, poslala zahtjev i predlagala da se javim upravo Vama. Smatra da moji tekstovi, kako kaže, “imaju dušu”, a Vi takve trebate ……
piše: Viktorija Banić
Kad sam bila dijete vrlo važnu ulogu u mom životu imalo je, čini mi se oduvijek, nebo. U najširem, najplavljem, najbajkovitijem, pa i najkišnijem kontekstu.
Moje prvo razmišljanje o nebu izgledalo je ovako – bila sam uvjerena, bez imalo sumnje, ma već vidjela u mislima, kako bi se, za početak, sve djevojčice ovog svijeta (samo djevojčice!) trebale popeti jedna drugoj na ramena.…
Božica Jelušić
I. Pervanu
Zaista, ovaj svijet je otkala nebeska krosna.
Provukle su se niti svjetlosti s vrha.
Prvotna slika stoji drhturava i rosna.
Svijet je zračeća jezgra. Što će mu druga svrha?
Svijet ulazi u pore, daruje te blizinom.
Bilje obrasta otok: Rab, brač, Hvar ili Zlarin.
Privini ga na kožu, što plamti opeklinom:
Tamjanika i menta, bosiljak i ružmarin.…