JAVLJAM SE ZA RIJEČ

Hrvatska je teško bolesna …I. dio

piše: Josip Prudeus
Prije svega pozdrav i svako dobro svima vama izvan domovine s napomenom, da sam itekako svjestan i rastužen jer tamo gdje jeste, niste (najveći broj) otišli iz obijesti već vas mučna nužda natjerala.

Pa tko je taj koji bi, samo tek tako, napustio svoju Slavoniju, svoju Dalmaciju, Gorski Gotar,  Liku, Banovinu, Istru, hrvatske otoke …?

Tko je taj koji sobom nije ponio svoj Brod na Savi, Split, Karlovac, Osijek, Delnice …?

Jednostavno, suočeni s beznadnom svagdašnjicom i  neizvjesnom budućnošću krenuste u nepoznato.

Niste otišli tamo gdje se pliva u izobilju,  gdje vas je dočekalo med i mlijeko – već ste u tuđoj zemlji suočeni  svakodnevnim, pače i poneki  svakonoćnim radom da biste sebi i svojima  priskrbili život dostojan čovjeka u 21. stoljeću.

Otišli ste  iz Hrvatske gdje se već godinama broj nezaposlenih učvrstio oko 400.000, a što je još bolnije, u civiliziranom svijetu nepoznato, gdje deseci tisuća vrijednih radnica i radnika radi, a ne prima ikakvu plaću. Rade da bi od deset neisplaćenih dobili barem u dogledno vrijeme dvije, ili barem jednu jer obitelj ( djeca!) gladuje, gomilaju se račini za vodu, za grijanje, za struju i strepe da će ih bešćutna birokracija nakon ovrhe izbaciti iz vlastitoga stana.

Poštovana urednica zna koliko puta me zamolila da napišem ponešto. Ovom prigodom se ispričavam što sam odugovlačio pristankom.

Poštovana Sonja, nije to lako. Toliko je toga da ne znam otkuda krenuti, što je važnije od važnijega, ima li išta što nije vrijedno spomenuti. Ovako, u jednoj rečenici, u Hrvatskoj ne valja gotovo sve, osim beskrajnog strpljenja običnoga, poštenoga, rada željnog puka.

O dobrim i sve boljim prilikama u Hrvatskoj pišu novine, kazuje se u tv programima. Ne nasjedajte, riječ je o običnoj prevari jer mediji su u službi vlasti. Ma kojoj.

E, tu smo, red je da se predstavim jer sam siguran da će netko dvojiti u napisano, da će slati  oštre odgovore, komentare,  za jedne ću biti ili bivša komunjara ili zadrti hrvatski nacionalista ili najblaže, anarhističko, dokono škrabalo kojemu je sve crno.

Poštovani prijatelji, rođen sam u  Samoboru davne 1944. Nakon što su ga oslobodioci (pripadnici VIII. Srpske divizije) oslobodili,  moj otac, domobranski časnik, s materom i nas dvoje sitne djece bio je prisiljen skloniti se daleko, tamo negdje potucajući se, po bačkim salašima, radeći da bi nas u poraću prehranio- te se konačno skrasio u Brodu na Savi.

To je postao i ostao grad moga djetinjstva, mladosti, školovanja i prvoga zaposlenja.

Ne bih ovdje o tome kako se živjelo, nije tema. Uglavnom, 1971. godine za Hrvatskoga proljeća prokazan sam ni za što kriv i odlazim na Rab, pa s Raba u Zagreb, pa Samobor, pa Breganu pa ponovno u Samobor.

Živim kao podstanar u 32 kvadratna metra sa bolesnom suprugom i nezaposlenom kćerkom.
U mirovini sam nakon punih 45  godina učiteljskog rada s mirovinom  od 290 eura. Prošlog proljeća obilježio sam 50 godina novinarskoga i književnoga rada.

Ako bude znatiželjnih, evo iz prve ruke …običan sam, Hrvat, ponosan na to, ali to mi nikada prema ikome nije bila ikakav prednost među znancima, kolegama, prijateljima, učenicima drugih nacionalnosti i svjetonazora. Dapače, kršćanski  odgojen bijah dobar dobrima, zle sam sažaljevao i uvijek bio za istinski ljudski suživot.

Pa, eto, da budem još uvjerljiviji nevjernim Tomama – djed i baka s očeve strane doseliše u Hrvatsku tijekom prvog svjetskoga rata iz Ukrajine. Nastaniše se u seocu Magić Mala, župa Šumeće  nedaleko Slavonskoga Broda. Dakle ima u meni i ukrajinskoga.

Onima koji će se pitati zašto sada prvi puta napisah Slavonski Brod, a radije rabim drevni, izvorni naziv ovog divnog, dragog grada, evo odgovor:

Oko pola stoljeća prijateljevah s hrastom hrvatske književnosti Dragutinom Tadijanovićem. I reče mi dvije godine prije smrti u časnoj 104. godini: “Znaš, nisam uspio, ali ti pokušaj. Žao mi je da su se Požega, Slatina, Orahovica, Šamac … vratiti iskonskim imenima koje su im dokinuli srpski činovnici za Kraljevine Jugoslavije, jedino Brod nije. Za mene će, ipak ostati Brod na Savi.“, govorio mi je Tadija. Eto, i meni draže.

Nemam nekretnine. Nemam pokretnine. Nisam kažnjavan. Jesam nagrađivan, isključivo za rad, brojnim nagradama. Spominjem tek neke: odlukom Hrvatskoga sabora  Državnom nagradom Ivan Filipović za životno djelo kao učitelj (2008.),  Nagradom Grada Samobora za životno djelo ( 2006.), Poveljom pape Benedikta XVI. Za 60 godina ministriranja (2009.) te poveljom pape Franje za 50 godina književnog stvaralaštva duhovnih sadržaja (2014.).

Sada sam, nadam se  dostatno predstavio, a u idućim nastavcima pisat ću isključivo o Hrvatskoj onakvoj kakvu svakodnevno doživljavam  ( i preživljavam), a ne onako kako pišu vlasti skloni novinari. Judine škude me ne zanimaju.

Do čitanja, svako vam dobro, koliko može biti daleko od domovine.