Piše: Nataša Pecić-Janković
Kažu, sve se u životu događa s razlogom, ali meni se sve događa bez razloga…
Koliko znam, svojom voljom radiš nešto ili ne radiš, ovisi koliko imaš hrabrosti da se uhvatiš u tu silu koja te vuče da to napraviš, a onda staneš, razmisliš, da li je vrijedno truda, da li je vrijedno ičega …
Pokušaš … i vidiš da si pogriješio, ljudski je griješiti, oprostiti,
Koliko sam tek propustila onda pogrešaka, kada vidim koliko sam toga napravila…
I dobro, život ide dalje, ne stane sve, vrijeme ide, a ja ga moram požuriti, samo zato sto ga nemam.
Borim se, a vidim da mi ne ide, suze se kotrljaju i pitam se koliko još takvih dana? Zašto za dobro jutro s kavom moram popiti i tu gorčinu i strah od onoga što će biti sutra?
Volim sjediti u tišini i popiti i zapaliti tu jutarnju dozu stresa, pokušavam vratiti vrijeme, pokušavam zamišljati sutra… ne ide …
Ništa ne ide. Svi smo mi robovi svojih ciljeva i ideja… a ja sam prazna…
Nemam cilj koji bi me gurkao “njuškom” dalje, nemam tu famoznu sijalicu iznad glave da me potakne…
Ništa … samo vrijeme, koje teče, ide… prolazi …
I ostavlja gorak okus kao srk kave nakon zadnjeg dima cigarete …
Draga Nataša, čitajući ove vaše riječi, shvatila sam da vam nedostaje NADA za život i životne poteškoće. Gotovo svaki čovjek mora proći tu fazu, kako bi se osmislio i započeo novi život. Iz osobnog iskustva vam mogu reći da u svakom čovjeku postoji ono nešto vječno, božansko, koje nas gura naprijed, uvijek ponovno. U mojemu životu isto nije bilo mnogo lijepih trenutaka, često sam bila prevarena i izigrana. Ali otkako idem putem vjere u Isusa Krista, svi ti neuspjesi su za mene nevažni. Važno je samo jedno: pošteno živjeti, ljubiti, vjerovati i nadati se da će sve ove zemaljske poteškoće… Read more »