ZABORAVITI PRIVATNO – BRINUTI SE ZA JAVNO - Hrvatski Glas Berlin

ZABORAVITI PRIVATNO – BRINUTI SE ZA JAVNO

MOJE RAZGLEDNICE – DUBROVNIK II. Dio

tekst i foto: Marijana Šundov
Dubrovnik 1 (1)Dubrovnik – Dubrovačke zidine, tema prošlog teksta, jedinstvene su po mnogo čemu, svakako treba zastati i diviti se umijeću graditelja, koji su uz sigurnost stvorili ljepotu i sklad. Međutim  još dragocjenije je ono što su te moćne zidine čuvale – sam  grad i više od grada – način života kroz stoljeća u jedinstvenoj državi – Dubrovačkoj Republici.

Nije to bila bilo kakva država – još 1416. ukinuli su ropstvo. i ne samo to, nisu htjeli imati nikakve veze s ropstvom. Dubrovački brodovi, koji su plovili gotovo svim morima, nisu prevozili robove. Dubrovački pomorski zakon o osiguranju iz 16. stoljeća je najstariji na svijetu.

Dubrovnik je imao karantenu za putnike i  prvo sirotište u Europi. Već u 13. stoljeću grad ima kanalizaciju, a u 15 stoljeću izgrađen je vodovod dug 12 kilometara, koji je završavao predivnim, umjetničkim fontanama u središtu grada, nazvanim po graditelju Onofriju della Cava iz Napulja. Onofrijeve  dvije fontane velika i mala i danas gase žeđ i ukrašavaju grad. Visinska razlika cijele kamene trase vodovoda je bila samo 20 metara.

Teško je nabrojati sva postignuća Dubrovčana kroz stoljeća – ipak ono najvažnije bila je sloboda, domoljublje te želja i sposobnost njegovih građana da opstanu i prežive. Preživljavali su na razne načine, a od čuvene dubrovačke diplomacije i danas se ima puno toga naučiti. Oni su prihvatili da su malena država i to su pretvorili u svoju prednost. Nisu imali taj luksuz da biraju strane.

To je dobro izrazio francuski konzul u Dubrovačkoj Republici André Alexandre Le Maire ( 18. stoljeće) koji je napisao kako „Dubrovnik je jedini pronašao tajnu da se podčini mnogima, a da sačuva slobodu. Dubrovnik istodobno priznaje više od jednog gospodara, kako se ne bi pokorio ni jednom“.

Uglavnom kada prođete preko drvenog mosta kroz zidine, zakoračili ste se ne samo u drevni grad nego u svijet skladne simbioze starog i novog. Svugdje gdje god pogledaš je povijest – palače, crkve, trgovi, ulice. Izmjenjuju se i prepliću gotovo svi graditeljski i umjetnički stilovi – romanika, gotika, renesansa, barok. Gotovo cijeli grad bi mogao biti muzej. Na sreću on to nije jer Dubrovnik je živi, veseli grad čije ulice svakog ljeta pogotovo tijekom ljetnog festivala preplave razni umjetnici, pjevači, svirači, glumci, plesači, žongleri, gutači vatre, slikari. Gradski trgovi postaju pozornice i umjetnički ateljei. Ulice su već odavno postale terase restorana i kafića. U zraku mješavina aromatičnih mirisa pečene ribe, kolača, sveže kave, čuje se glazba ali i različiti svjetski jezici. Sve je veselo, živo, a opet skladno upravo onako kakav život u gradu treba biti. O broju posjetitelja i turista ne treba niti pisati, narastao je toliko da su i za pješake uvedeni smjerovi kretanja. U neko doba dana te doslovno rijeka ljudi nosi ulicama.

Svaka zgrada stare gradske jezgre ima svoju povijest i priču i nijedna tu nije slučajno. A, njihova priča je priča Dubrovnika, priča Republike.

IMG_2130Kako je i red počinjem s jednom od najvažnijih građevina. Odmah blizu stare gradske luke nalazi se nekadašnji Knežev dvor, koji je postupno mijenjan. Od utvrde, oštećene eksplozijom baruta, u 15. stoljeću, pretvoren je u skladnu svjetlu palaču s vitkim stupovima, ukrašenim prozorima i fasadom na kojem znalci mogu prepoznati stilske značajke i gotike i renesanse i baroka.

U prostoru Kneževa dvora nalazile su se nekad dvorane Velikog i Malog vijeća, državne kancelarije, sudnica, zatvor, oružarnica i barutana. Znači cjelokupna vlast Republike. Knez je bio na čelu Malog vijeća i biran je na samo mjesec dana. Zanimljivost je kako knez stanuje u Kneževom dvoru sam odnosno odvojen od obitelji. Za vrijeme trajanja mandata knez nije smio napuštati dvor osim u slučaju državničkih razloga. Preko noći knez bi čuvao ključeve od grada jer su se vrata od Pila i vrata od Ploča svaku večer podizala i zaključavala, a ključeve bi ujutro knez ceremonijalno vraćao narodu.

Na tu odvojenost javnog od privatnog života sve koje ulaze u ovu iznimnu građevinu, odnosno instituciju podsjećao je i danas podsjeća na ulazu, u kamenu uklesan latinski natpis „OBLITI PRIVATORUM PUBLICA CURATE“ – “Zaboravite privatno i brinite se za javno”. I danas je to koristan moto na koji bi trebalo podsjećati sve javne dužnosnike.

Uglavnom Malo vijeće je bilo izvršna vlast, a Veliko vijeće su činili svi plemići s navršenih 20 godina. Interesantno je da su se godine života brojale od začeća, a ne rođenja. Kasnije je stvoren i treće tijelo svojevrsni dubrovački Senat takozvano Vijeća umoljenih. Samo ime odnosno institucija po uzoru je na istovjetnu u Veneciji – kada bi mletački dužd trebao se o nečemu savjetovati pozvao bi odnosno „umolio“ određene uglednike da dođu na njegov dvor.

U dubrovačkom Vijeću umoljenih su se nalazili svi stariji i sposobniji velikaši, bivši knezovi i poslanici, ukratko cvijet dubrovačke inteligencije. Vijeće je imalo 45 članova, a sačinjavala su ga 33 najuglednija plemića s još 11 članova Malog vijeća i knez. Mandat članova Senata trajao je godinu dana. Dubrovački Senat se bavio gotovo svim pitanjima života grada s naglaskom na ono od čega grad živi – pomorstvo, trgovinu ali i diplomaciju. Senat je birao veleposlanike i davao im točne upute pazeći uvijek na ekonomske interese grada. Veleposlanička služba se nije mogla odbiti, u protivnom platio bi globu i bio protjeran u Ston ili na otok Mljet.

IMG_2133Senat je određivao politiku Grada. Dubrovačka vanjska politika uvijek je bila određena stvarnim političkim okružjem, ali i gospodarskim interesima Republike. Trebalo je postati važan velikima i onima na Istoku i onima na Zapadu. Tako je Dubrovačka Republika 1525. prihvatila tursko pokroviteljstvo i plaćanje harača, ali su od osmanlija ishodili i slobodu trgovanja po čitavom turskom carstvu, uz carinu od samo 2 posto. Ustrajavanje na neutralnosti u međunarodnim sukobima i pokroviteljstvu moćnih država, poput Španjolske i Vatikana, omogućilo je Dubrovniku očuvanje nezavisnosti. Jedini stalni neprijatelj koji je Republika imala bila je Mletačka Republika. Tjedno su se dubrovački vijećnici tj. senatori sastajali prije potresa četiri puta, a poslije najmanje dva puta, međutim po potrebi i više, ne samo po danu nego i po noći. Vijeću umoljenih predsjedavao je knez. O svim sjednicama Senata sačuvani su zapisnici na latinskom jeziku od 14. stoljeća do 1808. – godine ukinuća Republike. (Ukinuo je Aguste-Frédéric-Louis Viesse de Marmont, poznatiji jednostavno kao maršal Marmont, jedan od najistaknutijih Napoleonovih vojskovođa.) Uglavnom uvidom u zapisnike Vijeća umoljenih vidljivo je stalno bavljenje gospodarstvom – trgovinom, pomorstvom, poljoprivredom, solanama, vinogradarstvom itd. Prevladavaju zaključci ekonomskog karaktera. Međutim Senat se bavio i svim drugim aspektima života Republike od toga kako će se odijevati žene preko visine cijena namirnica pa do toga što će se jesti na svečanim gozbama.

Dubrovačko plemstvo je sve javne funkcije vršilo besplatno. Čast je služiti domovini. Staviti sve svoje sposobnosti njoj na dar. Iako priče o časnim, javnim i državnim poslovima zvuče primamljivo i uzvišeno – jer ti poslovi doista to i jesu, onima koji su svoje dužnosti shvaćali ozbiljno nije bilo uvijek lako, trebalo je ostaviti sav svoj privatni, obiteljski posao, brinuti se o općim stvarima, a ponekad biti zatvoren i izoliran na cijeli mjesec dana. Priča kaže kako je jedan stari senator godinama u službi, kad su Francuzi 1808. ukinuli Dubrovačku Republiku, kazao: „Hvala ti, Bože, tako mi barem više ne treba dolaziti na sjednice“.

Knežev dvor danas je Kulturno-povijesni muzej, a atrij Kneževa dvora kao najakustičnija zgrada u Dubrovniku, česta je pozornica glazbenicima.

SvIMG_2128ojom ljepotom plijeni i barokna crkva svetog Vlaha, koja je sagrađena na mjestu stare romaničke crkve, izgorjela u požaru 1706. Nova barokna crkva, izgrađena jako brzo od 1706. do 1715. godine. Crkva ima kupolu, bogato pročelje s portalom i široko stepenište. Na glavnom mramornom oltaru je naravno kip sv. Vlaha od pozlaćenog srebra, rad dubrovačkih meštara. U rukama sveti Vlaho drži maketu grada, ali grada Dubrovnika prije velikog potresa 1667. godine.

Kako je sveti Vlaho postao zaštitnikom Dubrovnika? Sam svetac je u biti izabrao grad! Prema legendi Mlečani su se, na putu za Levant 972. godine, usidrili u Gružu i pod otočićem Lokrumom, tvrdeći kako se žele prije nastavka dalekog puta opskrbiti hranom i vodom, ali s pravom i prikrivenom namjerom zauzeti Dubrovnik. Sveti Vlaho, prema legendi, javio se pučaninu Stojku, dok je ovaj noću molio. Sveti Vlaho rekao mu je da obavijesti Senat o pravoj podloj, namjeri Mlečana te da se Dubrovnik pripremi za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom. Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: „Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.“

Velika je ljubav Dubrovčana prema svom svecu zaštitniku. Za njegov blagdan koji je bio blagdan svih građana Republike ljudi su masovno dolazili u grad.  Uvedena je „Sloboština svetog Vlaha“, tj. povlastica jer je tada svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost. I danas nizom manifestacija Dubrovnik slavi svoga sveca zaštitnika.

„Što da lijepo kažem o onome kome je njegova domovina mala“, pitao je u 1. stoljeću p.n.e Sekst Propercije, rimski elegičar, pjesnik svoje sugrađane Rimljane. O starim Dubrovčanima imam za kazati odnosno napisati još puno toga lijepog – njima njihova domovina nije bila mala.

Related Post

Schreibe einen Kommentar

Deine E-Mail-Adresse wird nicht veröffentlicht. Erforderliche Felder sind mit * markiert.