piše: Marica Žanetić Malenica
U svijet rada ušla sam kao ekonomistica. A želja mi je bila da uđem kao profesorica jezika i književnosti ili novinarka.
Kažu da novac ne donosi sreću, ali njegov nedostatak u našem obiteljskom budžetu uskratio mi je sreću da studiram ono što volim i za što imam prepoznatljiv unutarnji poriv.
Tako je najbolja maturantica svoje generacije jedne prestižne splitske gimnazije, jedina čiji je maturalni rad bio iz (srpsko)hrvatskog jezika, morala ostati u Splitu. I iz tadašnjega skučena repertoara studija odabrati neki zamjenski.
Kako je te godine s radom započeo splitski odjel zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, odlučila sam se za njega. Završila sam studij s visokim prosjekom i prije propisanog roka, s tim da nisam pala ni jedan ispit. Jedan od mojih profesora ponudio mi je da se odmah nakon diplomiranja javim u najveću splitsku tvrtku (popularno zvanu „Škver“) gdje me je čekao posao – novinarke. Na to ga je ponukao moj angažman u redakciji fakultetskog lista koji sam dvije godine i uređivala.
Pokušala sam biti poštena prema zvanju diplomirane ekonomistice, koje sam upravo stekla, tješeći se kako ja, zapravo, i brojke volim. Stisnuta srca odbila sam tu velikodušnu ponudu iako se i tada, baš kao i danas, teško dolazilo do prvog zaposlenja. A kada sam se, osam mjeseci poslije, uspjela očevim vezama (a kako drukčije) dočepati svojega prvog posla u struci, odrađivala sam ga odgovorno i savjesno, ali bez ambicija i strasti.
A onda je na razini velike tvrtke u kojoj sam tada radila osnovana redakcija za izdavanje glasila s mjesečnom dinamikom. S prvim brojem započela je i moja honorarna suradnja. Spletom određenih okolnosti tijekom Domovinskog rata, iskazala se potreba za nekim tko bi bio stalni suradnik u Splitu i pratio zbivanja u Dalmaciji iz područja djelatnosti tvrtke – elektroenergetike. Zagrebačko uredništvo me smatralo osobom pogodnom za taj posao i ja sam po drugi put dobila nemoralnu ponudu da budem – novinarka.
Nakon sedamnaest godina staža u struci našla sam se na prekretnici i još jednom pred donošenjem iste odluke. Ima li smisla i opravdanja, negdje po sredini radnog vijeka, upustiti se u životnu avanturu, bilo je pitanje na koje sam vrlo brzo našla odgovor. Svjesna da samo sretni ljudi, poput mene, dva puta dobivaju istu šansu, prihvatila sam izazov. Ovoga puta odlučila sam biti poštena prema – sebi!
I, tako, u dobi od četrdeset i jedne godine pozdravila sam se s brojkama i pohrlila u zagrljaj – slovima. Preuzela sam ozbiljne radne zadatke za koje nisam imala odgovarajuću izobrazbu – od diplomirane ekonomistice prekvalificirala sam se u priučenu novinarku. Osjećala sam, u početku, nedostatak zanatskog znanja. Jedno je bilo pisati priloge po želji, drugo po nalogu. Trebalo je naučiti osnovna pravila novinarskog posla, progutati hrabro kritičke primjedbe urednice, pisati i brisati, učiti od kolegica i kolega, fotografirati…
Od te moje mudre odluke da umjesto onoga što – moram, radim ono što – volim, prošlo je skoro tri desetljeća.
Sada, kada sam u mirovini i kada je iza mene više od tisuću i pol novinarskih priloga, sa sigurnošću tvrdim da mi je ta odluka život promijenila bitno nabolje i učinila ga kvalitetnijim i zabavnijim. Omogućila mi je da proputujem sve krajeve zemlje, da odem u Francusku, Španjolsku, Austriju, Sloveniju…, upoznam brojne zanimljive sugovornike i steknem dragocjene spoznaje, znanja i iskustva.
Kada su se moj posao i moj hobi spojili u jedno, ja sam se ćutila sretnom i ispunjenom ženom kojoj posao nije bio stres i tlaka, već čisti užitak.