(Zapis iz izolacije)
piše: Marica Žanetić Malenica
Travanj je numerički neobične 2020., posljednje godine drugog desetljeća. Počela mi je obećavajuće, nadala sam se jednoj ništa manje uspješnoj i zanimljivoj godini od one za kojom su se nedavno zatvorila vrata. Ali, kraj veljača je nagovijestio da se „nešto valja iza brda“ i da je samo pitanje dana kada ćemo se pridružiti zemljama zahvaćenim nekim čudnim, nepoznatim virusom koji je uvezen iz daleke Kine. Pa tako već neko vrijeme ne izlazim iz kuće.
Dobro, provirim nosom do obližnje trgovine, piljara i jajara, i to je sve. Kćeri su strateški dobro raspoređene – jedna na sjeveru, druga na jugu pa sam sama u stanu u kojemu smo, u nekim sretnijim vremenima, živjeli kao obitelj. Moja dob, a ne zdravstveni bilten, svrstavaju me u rizičnu skupinu iako sam još živahna i samoodrživa u svakom pogledu. I poprilično organizirana.
Svake večeri prije no što me san uzme pod svoje smišljam raspored sutrašnjih aktivnosti, kako bih imala valjan razlog da se ujutro dignem iz postelje u primjerenu uru. Ne bih da me ni krevet ni hladnjak učestalo vuku za rukav pa da, kako jedan reče u ovim prigodnim porukama što mi mobitel dovode do ludila, jedem šest puta i spavam triput u istom danu.
Podrezala sam nokte koje više ne lakiram, ne šminkam se, skinula sam nakit, skratila šiške, pustila prsi da slobodno dišu ispod majice, pa sve više nalikujem svojoj izvornoj inačici. Uz uobičajene domaćinske poslove, u kojima je novost da sam i kruh svoj svagdašnji počela peći, vrijeme koristim da unosim ispravke u pjesme pisane na dijalektu mojega rodnog mjesta i za pisanje novih pjesama na standardnom jeziku. Njima se nisam nadala.
Očekivala sam, nakon što mi je iz tiska upravo izišla nova poetska zbirka, vrijeme suše kada se inspiracija povlači kako bi došla do novog zamaha. Ali kako sada vremena imam napretek, a obveza puno manje, čini se da se i nadahnuće brže oporavlja. Pa tako prije no što utonem u san počne mi se po glavi vrtjeti neka misao, ideja, riječ… i ja se, onako u polusnu, njome poigram te je pohranim u nekom od pretinaca koje otvaram ujutro, odmah nakon buđenja da se tijekom dana ne zagubi u toku svijesti.
I tako, iz dana u dan, putujem po dobro poznatom stanu od jedne prostorije do druge s tim da se najradije zadržavam u svojoj radnoj sobici koju sam sređivala i bijelim namještajem opremila neposredno prije no što sam ušla u kućnu izolaciju i ne znajući što me čeka. U početku su se ti dani još donekle i razlikovali, ali kako se nižu na kolajni neodređene dužine postaju sve sličniji s tendencijom prema ravnoj crti.
Pa se počinjem osjećam kao Phil Connors. Tko mi je pak taj, pitate se?! On je glavni junak filma Beskrajni dan, koji me se prije nekih tridesetak godina poprilično dojmio mada ne mogu reći da mi je šesto ili neko drugo čulo nagovijestilo kako ću i ja jednom biti u prilici na neki način u životu odigrati taj lik.
Phil je bio vrlo popularan i duhovit televizijski voditelj vremenske prognoze, no iza kamere ciničan i sebičan, riječju nesimpatičan tip (glumi ga B. Murray) koji je prisiljen ponovno proživljavati jedan te isti dan sve dok ne učini ispravnu stvar. Naime, nakon obavljanja jednog od rutinskih radnih zadataka (prilog o sviščevom predviđanju trajanja zime) zbog olujnog nevremena prisiljen je ostati do daljnjega u tom zabačenom gradiću. Sutradan se budi i ustanovi da je isti datum kao jučer te se jučerašnji dan ponovio u cijelosti kakav je bio. I ne samo taj, već i onaj sljedeći i onaj iza njega… Nakon prvotnog šoka, nevjerice i očajanja (kako se radi o fantastičnoj komediji ni samoubojstvo nije pomoglo), počinje njegova postupna preobrazba iz samoživa čovjeka u altruista. Pa iako mu nije bilo lako izaći iz svoje kože i svojega karaktera konačno odluči prilagoditi se situaciji, promijeniti svoju perspektivu i uživati u svemu ponuđenom. Postaje omiljen lik u gradu i uspije privući pozornost svoje dugogodišnje suradnice koja napokon pristaje ući u njegov krevet zadovoljna uvjerljivom preobrazbom u dobra čovjeka. Kada se, nakon uzbudljive, ljubavlju začinjene noći, sljedeće jutro Phil probudio, vrijeme se vratilo u normalu, i bio je novi dan.
Zašto vam sve ovo pričam?! Pa zato što me ovaj film potaknuo da razmišljam o nekoliko stvari. Prvo, i nama bi dobrodošao neki svizac pa da nam svojom sjenom kaže kad će se sve ovo završiti i kad će nam granuti proljeće ne samo na kalendaru nego i u životu. Drugo, hoćemo li i mi, kao Phil, nakon beskrajnog dana biti empatičniji, bolji, manje bahati a ljubazniji i simpatičniji ljudi?
Koristimo li ovo vrijeme samoće za jedan dublji i dulji pogled u sebe kako bismo se, nakon početne panike i straha, bacili na širenje spoznaja i osobni rast sukladno preporukama znalaca koji se bave onim iracionalnim u nama, našom dušom, rekla bih. I treće, Philu se sve vratilo u normalu kad je konačno privukao ženu prema kojoj nije bio ravnodušan i uspio je odvući u svoj krevet, što mu prije nije polazilo za rukom.
Na kraju da elaboriram rečeno na osobnom primjeru. Svisca nemam, a sumnjam da ću ga ikad i imati. U izolaciji sam sama pa teško da ikoga mogu odvući u krevet, ali zato savjetujem vama, koji ste u prilici, da to učinite. Ako već bliskost i svekolika ljubav nisu svemoćni da prekinu beskrajni dan, barem će pomoći da on bude oplemenjen najdubljim od osjećaja, a i za zdravlje je bogomdan melem.
Zaključujem kako je meni na raspolaganju tek učenje i rast, druženje sa samom sobom na što kvalitetniji način. Pa preispitujem svoje prioritete, što trebam ostaviti a što odbaciti, donosim stanovite smjernice, pitam se je li i u kojoj mjeri moj život imao i ima smisla…
Činim sve to za dane poslije ovog beskrajnog dana. Samo da prvi od njih što prije svane. Jer nisam ja osoba kojoj samoća prija, bojim se samo da mi ne naškodi.