tekst i foto: Marica Žanetić Malenica
Nije lako naći sreću u sebi,
a nije ju moguće naći nigdje drugdje.
Jeste li znali podatak da je internetski portal virtualtourist.com uvrstio palac splitskog Grgura Ninskog u Deset velikih simbola sreće?
Što naša sreća ima s dodirom najvećeg nožnog prsta kipa biskupa iz 10. stoljeća, s pravom se pitate?! Ima, onoliko koliko mi želimo i hoćemo da ima. Ni više, ni manje.
Naš slavni kipar Ivan Meštrović izradio je ukupno tri spomenika Grgura Ninskog, biskupa koji je u Ninu stolovao od 900. do 929. godine i bio veliki zagovornik staroslavenskog jezika i narodnog pisma glagoljice. Prvi njegov kip je još 1929. bio postavljen u Splitu. Kako se ta skulptura autoru činila premalenom, on ju je, dvije godine kasnije, darovao Varaždinu, gdje je 1931. postavljena uz Franjevačku crkvu na istoimenu trgu.
Drugu, dojmljiviju i malo drukčiju inačicu varaždinskog kipa, autor je namijenio gradu Splitu, uz želju da Grgur Ninski na hrvatskom sjeveru (u Varaždinu) kao i na jugu (u Splitu), bude „vidljivi dokaz naše uspješne borbe za crkvenoslavenski jezik i hrvatsku glagoljicu“.
Kip, visok šest metara, izvorno je bio postavljen ispred splitske prvostolnice, katedrale Sv. Dujma na Peristilu – „najlipšem malom trgu na Svitu“, kako to često kažu Splićani. U Drugom svjetskom ratu, tijekom talijanske okupacije, bio je uklonjen, te ponovno postavljen 1954., ovog puta povrh skala koje vode prema sjevernim – Zlatnim gradskim vratima Dioklecijanove palače.
Umanjena replika kipa iz Varaždina postavljena je i u Ninu, pokraj crkve sv. Anselma u rujnu 1969. u povodu 900-e obljetnice izdavanja povelje hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV.
Trljanjem palca do ostvarenja želja
Tradicijski je uvriježeno vjerovanje kako dodir palca Grgura Ninskog donosi sreću i ostvarenje želja. Premda to lokalno vjerovanje prati i kipove blizance u Ninu i Varaždinu, očekivanja od splitskog palca su ipak – neprijeporna.
Tijekom šest desetljeća, koliko poznati Biskup uzdignuta kažiprsta i pozamašna nožnog prsta zagovara uporabu hrvatske glagoljice na lokaciji između Palače i poznatog splitskog Đardina, njegov brončani palac ostao je bez patine, pozlativši se pod dodirima milijuna domaćih i stranih posjetitelja, koji su pokušali prečacem do staze sreće ili ostvarenja neke svoje goruće želje. Učinila sam to i ja nekoliko puta, a zadnja moja zamolba još uvijek je – na razmatranju.
Radi tog svog moćnog palca, koji ako već ne jamči sreću, neće joj ni na put stati, najpoznatiji splitski spomenik svakako je zaslužio naći se u prestižnom društvu velikih svjetskih simbola sreće i postati još zanimljivija turistička atrakcija. Na čelu tog popisa je, bez premca, Julijin kip u Veroni, što je i razumljivo s obzirom na to da se za ostvarenje želja treba uhvatiti njena desna dojka. Tu su još i Hram književnosti u Vijetnamu, kip Sv. Ivana Nepomuka u Pragu, Stijena sreće u Singapuru, spomenik Wörther-See-Mandl u austrijskom Klagenfurtu, kao i Magellanov kip u Čileu. Svoje mjesto među top deset našli su i simboli iz životinjskog carstva poput: keramičkih bikova izbuljenih očiju iz Perua, razjarenog bika u New York Cityju i sove (La Chouette) uklesane u zid crkve u francuskom gradu Dijonu.
Ako sreća nije u nama – nema je nigdje
Pitam se, gledajući svakodnevno brojne bijele, crne, žute, velike, male, nježne i robusne, stare i mlade ruke kako se s puno skrivene nade spuštaju na palac našeg Grgura, koliko se želja i snova slilo u taj, deseti na svijetu veliki simbol sreće?!
Je li i ova djevojka, čiju sam ruku uhvatila na djelu, uz Grgurovu pripomoć htjela razriješiti trenutačnu ljubavnu zavrzlamu ili ostvariti neku svoju sretnu misao – teško je razotkriti na njezinu lijepom i na želju usredotočenu licu.
Ostaje mi tek vjerovati da će se potruditi sreći ići ususret svojim ispravnim odlukama i svojim djelima, uz spoznaju da sreće nema nigdje ako ju nismo otkrili u nama samima. A onda će, poput mene, Grgurov palac dotaći tek u prolazu, onako iz navike i bez zaustavljanja, sa zagonetnim smiješkom koji sve kazuje.