OTOK ISTINITE ISTINE

Iz naše arhive/ objavljeno 17.07.2011

Pravi biseri Jadrana
piše: Darija Matajić Agičić 
Ilovik

Pogledati svijet s one strane vrata znači, razgrnuti čipkoliki obris Ilovika i ući u uličice krhkih išaranih sjena eukaliptusa i ne moći razgraničiti priču i pričanje.

Otok ima 78 stanovnika.

Otok ima 3000 kuća.

I po kućama stoje ormari nakrcani tišinama.

Ormari u kojima stanuju samoće raznizanih godina odnizanih otočana.

Oni se vraćaju.

U strahu da će samoća ostati zazidana, neoslobođena i da će pričanje o pričama drugih ljudi postati jednom i priča o njima, prekoračuju granice svjetova, iskrcavaju svoje američke uspomene na 6 kvadratnih metara otoka oblika cvijeta.

Oni pletu stari otok.

Na kojem ima samo pet učenika; na kojem nema drugog svijeta kad jugo zimi zakopča košulju mora; na kojem nema tad ni morskih travčica da poput kineskih kistova načine crteže sebe na ogrubjelim kamenima; na kojem nema tad ni pogleda da u odsliku kamena u zvuku stajajućeg kotrljanja prepozna val sjećanja, tu izgubljenu i nađenu dragocjenost evociranu u istinu o samima sebi. Oni igraju bejzbol. Oni se zanesu u razgovoru jezikom američkih makrosvjetova iz kojih su pobjegli.

Oni se traže, sjedeći na vrhu sjećanja i to što nađu nije ništa novo. Nov je samo pogled.

A duša se najbolje sjeća onog jako nalik sebi; preslika svoje radosti.

A radosti dolaze na rubovima valova. I pitanje je onda jesu li oni gostujuće duše po ulicama i još neuseljenim, a izboranim od čekanja zaboravljenih vrata kućama ili su oni domaći u čija su se kućišta nasilno naselila američka predgrađa.

I onda godine odlaze, mjeseci mašu rukavima prolazećih dana i kada sunce obrisano prljavom krpom oblada završi svoje trajanje zimsko, rasani se ljeto.

Otok potopi sjećanja.

Poput pjenastih nakupina osvanu brodići „putujućih“, „lutajućih“ duša.

Otok postane otok marina.

I začuđene, zamagljene od pogleda čuda oči nepoznatih duša poput okvira razglednice ne daju ljepoti da se razlijeva.

Ne znaju, kako se ona samo pretače, nikako ne iskače.

I oni su došli potražiti mira.

I nesvjesno spojili otok sa Svetim Petrom.

A Sveti Petar donosi mir.

I tvori istinu, poput bajke, čudnu pa i na svijetu!

Ilovik je gotovo jedini otok koji nema groblje na otoku.

Groblje je na Svetom Petru.

Na Svetom Petru u benediktinskom samostanu živi jedan fratar.

I jedan fratar čuva otok.

I legenda ide dalje…

I ovo nije metanaracija za stvaranje osobne priče i otoka. Ovo je samo istina jednog mikrosvijeta.

Duše kad umru trebaju biti u miru;

Duše kad umru ne plivaju;

Ni more ih ne nosi nikamo.

Brodićem se vraćaju samo suze.

Brodićem se vraća samo sjeta.

Brodićem se vraća jedan manje stanovnik otoka.

I onda se tu uklopi priča o pričanju kako najveći eukaliptusi imaju najmanje cvjetove.

I nema tu neke logike.

I ima na Iloviku jako puno velikih eukaliptusa.

Ima…

Ima tu samo puno prirode.

Ima tu puno istinite istine nedovršene bajke.

Bajka zaspiva u istini na izdancima Svetog Petra.