KIŠOBRAN

Nikola Šop
Ja znam čovjeka osamljenog k’o i ja,
koji korača samotno kroz ovaj dan,
koji i poslije kiše kad sunce opet sija
i dalje nosi razapet svoj kišobran.

Ja bih mu tada priš’o i rek’o: O, čovječe,
što ti je, kuda ćeš i gdje je tvoj stan?
Gle, kako je svud vedro, sunce sija i peče!
Sklopi, sklopi svoj veliki, crni kišobran.

Al’ zašutim i pođem za njim po svijetlom danu.
Zastaju prolaznici i tajno mu se smiju.
A ja začuh kako po njegovom teškom kišobranu
nešto šušti, davne, mrzle kiše liju.

Ja idem za njim, tamnu mu pratim sjenu.
Korak mu slušam i stari njegov štap.
I osjetih, i meni nešto pada po ramenu.
Bolova davnih olovna kap, po kap.

Već kiši i uveli vijenci po mom šeširu šušte.
Već lije, lije i ja ubrzavam hod.
Mlazevima sve težim bolovi davni pljušte.
Pod njima već se slomio šešira mog obod.

Sa mene se cijedi, a onaj čovjek neznani
mirno pod kišobranom korača u svoj stan.
Pljušti s mene, o, gdje su mi vedri dani?
Pljušti, pljušti, gdje je moj kišobran?