DVIJE STRANE MEDALJE

SUSRETI
piše: Sonja Breljak
Berlin/ Vjetrovito, prohladno  vrijeme. Ni jesen ni zima. Umorili me prilično božićni i novogodišnji dani, obredi, darovi, čestitanja, pripreme, posjete …pa tražim vrijeme za malo predahnuti. A ne može se uvijek. Recimo jučer, srijeda …obećah doći u posjet. Pa ne bih da iznevjernim danu riječ. Pa netom završih s jednim poslom …put pod noge. Na drugi kraj grada, u četvrt Spandau. Do tamo skoro sat vremena javnim prijevozom.
Nedaleko podzemne željeznice, u starinskoj renoviranoj gradnji, zvono je iznad kojeg je, među inim njemačkim ili drugim stranim, i jedno  nama poznato prezime –Milčec. E da …Ivek Milčec, naš suradnik, autor kolumne Kaj god! Bolje rečeno, Ivekov sin Mladen …jer naš suradnik već je neko vrijeme povratnik i ovdje  tek gost. Ulice i trgove Berlina zamijenio je onima rodnog Zagreba. I veli …nije se pokajao!

E sad …najbolje redom! Još u jednoj od posljednjih kolumni naslova Jednocvjetni broš  …najavio je njen autor kako  božićne blagdane provodi u Berlinu i ostaje sve do Sveta tri kralja. Računam …sigurno ćemo se naći u to vrijeme, progovoriti koju o suradnji i slično. Al vrijeme leti. Eto, Sveta tri kralja su već tu. Pa požurih s porukom na facebooku. Poruka ovamo … poruka onamo …poziv …dogovor …i eto me pred kućnim vratima na kojima jedno od zvona ima prezime Milčec.

Domaćin već na stubama. Doček srdačan. Pa dobro …s Baricom I Ivekom Milčecom te njihovim prijateljima, bračnim parovima Jurjević i Halužan koji su im u gostima, nisam povezana generacijski ili iseljeničkom sudbinom. Moja je naime, izbjeglička …ratna. Ipak, sasvim pomno već godinama slušam pripovjesti berlinskih Hrvata prve iseljeničke generacije pa u razgovoru o tom vremenu i temi, po osnovu tuđih iskustava, mogu kompetentno sudjelovati.
Razgovor teče u veselom tonu, na trenutke svi zajedno pričamo …kako je bilo, kad je bilo, tko je prije osnovan, tko je organizirao i slično. Barica i Ivek potpuno su se vratili u rodni kraj. I drugi gosti su na putu učiniti isto, bračni par Jurjević, Ljubica i Ivan,  uskoro će put Otočca a Ana i Stanko Halužan, već su po šest mjeseci godišnje u Velikom Trgovišču, s intencijom produžavanja boravka u rodnom kraju na uštrb onom u Berlinu.

O iskustvima povratka, između dva slasna, slano-slatka zalogaja što ih je priredila supruga Barica, progovori Ivek  riječ-dvije i u naš diktafon, onako zaozbiljno, pa mi načinismo pravi pravcati  interview.

-Koliko ima da ste se vratili u Hrvatsku?
-Ima šest godina kako smo doma. Sad smo u Zagrebu, mojemu rodnome gradu.

-A koliko ste to dugo bili u Njemačkoj, u Berlinu?
– 35 punih godina, od toga šest mjeseci, pred kraj, u Münchenu (kod kćerke op.a), sve ostalo u Berlinu.

-Koje ste to godine došli? Iz kojih razloga, ekonomskih?
– Došli smo u Berlin. 1970. godine. Ne toliko iz ekonomskih razloga. Ja sam po struci trgovački pomoćnik. No, spremalo se i Hrvatsko proljeće, bilo je tu i politike. A bilo je tu i znatiželje da vidim kako je to vani. Uglavnom, nisam išao  trbuhom za kruhom.

-I vi ste mislili, poput ostalih biti par godina i vratiti se doma?
–Da, svakako! Mislil sam, jedno dvije godine pa se vratiti ali već nakon godinu ili godinu i pol vidjel sam da nema povratka. Bila je to 71/72. Onda je došla supruga i djeca i eto, mi ostali.

-Je li sad situacija ovakva: Vi se vratili a djeca ostala?
–E da, djeca su ostala tu. Ja često puta velim kad razgovaramo o odlasku u Njemačku …da, s jedne strane dobili smo materijalno, mirnovine, a s druge strane …izgubili smo djecu, djeca će ostati ovdje. Medalja ima uvijek dvije strane. Tko zna kaj bi bilo da smo ostali doma!?

-Kakav je bio povratak doma nakon toliko godina? Jeste li se duže pripremali na njega?
– Pa mi smo se odlučili  vratiti kad steknemo uslove za mirovinu. Povratak …ako nije onako za stalno, onda to nije povratak. Za mene povratak nije ako sam šest mjececi tu a šest mjeseci tamo. Onda nisam ni tu ni tamo. Ja sam naslijedio kuću od mame i to smo renovirali. Imali smo se gdje vratiti. Nije bio problem naviknuti se ponovo na život u Zagrebu Imam još dosta prijatelja iz djetinjstva. Eto, i preko facebooka sam upoznao krasne ljude, imamo lijepo društvo, svake srijede se supruga i ja nalazimo s društvom na kavi. I eto …vrijeme prolazi.

– Je li hrvatska domovina onakva kakvu ste ostavili, sanjali, je li vas takva dočekala ili je sad ta slika malo drukčija?
–I mi smo kao i svi Hrvati željeli svoju državu da možemo slobodno govoriti i disati hrvatski ali moram reći da su nas neke stvari razočarale pogotovo ovih zadnjih godina a najteže mi je palo to što su Hrvati opljačkali Hrvatsku, vlastitu domovinu. Ne boli me toliko što su je četnici pljačkali ali kad su je Hrvati i to takozvani veliki Hrvati opljačkali, nitko ne može biti ravnodušan prema takvim stvarima.

-Imaju li ljudi u Hrvatskoj  neku sliku o iseljeništvu, igra li ono neku ulogu u Hrvatskoj?
–Iskreno, ljudi vrlo malo znaju o iseljeništvu, o Hrvatima van domovine. Danas je takva situacija, život je težak, mnogi jedva krpaju kraj s krajem pa onda se tu javlja i neka ljubomora prema onima koji su bili vani ..e lako je vama …a s druge strane nitko ne pita kako nam je bilo svih tih godina vani. Meni nije bilo teško priviknuti se na život i jezik u Berlinu. Došao sam iz grada i brzo sam se uklopio.  90 posto ljudi je došlo iz ruralnih krajeva i nije  im se bilo lako uklopiti se. Na kraju krajeva neki se niti do danas nisu integrirali u njemačko društvo.

-Možda ulazak Hrvatske u EU popravi i izravna i taj odnos prema vlastitom iseljeništvu?
– Ja sam apsolutno pristalica ulaska u EU. Ima tu i  skeptika no tu nema mjesta opravdanom strahu, Pruža nam se prilika da u EU prodamo svoje proizvode. S druge strane postoji opasnost na neki način, da mladi školovani ljudi odu u druge zemlje EU a. Mi želimo bolji standard života. Kako do njega doći ako mladi odu? To je nož s dvije oštrice. Dvije strane jedne medalje. 

-Jesu li ostale veze sa starim prijateljima u Berlinu?
– Iskreno, ima zbilja dana i mjeseci da se i ne sjetim kako sam bio u Njemačkoj. Čisto sam se aklimatizirao u našem Zagrebu. Možda je to i dobro s jedne strane da ne mislimo previše gdje smo bili svih tih godina. Danas  smo u drugim uvjetima, među svojim ljudima. Velim …sretan sam da mi …iako i među nama naravno ima svakakvih …nitko ne veli da sam Ausländer (stranac op.a). Ipak sam svoj na svome i taj je osjećaj neprocjenjiv. Kad god dođem u Berlin nađem se sa starim prijateljima kao sada. I to je jedan lijep osjećaj da vidiš da te ljudi cijene, da te vole i da nisu zaboravili na nas.

– Pišete nam na Hrvatskom Glasu Berlin kolumne naslova Kaj god. To je jedan gradski, zagrebački izraz, lagano i čitljivo. Što vam znači ta suradnja, ta mogućnost reći i napisati ono što će se čitati vani, gdje ste nekad živjeli?
– Pisanje mi je u prvom redu hobi. Nikad nisam pisao radi materijalne koristi, to mi čini zadovoljstvo pogotovo pisati za Hrvatski Glas Berlin koji, koliko vidim, čita svaki dan na tisuće ljudi, Vidim da su i moje kolumne rado čitane. Uglavnom pišem  o događajima u Hrvatskoj, nastojim biti korektan i realan. Bez pisanja  ne bih mogao biti. Dugo sam bio suradnik Žive zajednice, od 1996. neprekidno pišem. U zadnje vrijeme sve više mi leži poezija. Imam već dosta kvalitetnijih pjesama. Nadam se da ću objaviti uskoro knjigu pjesama.

-Htjeli smo na portalu spojiti one koji žive vani, ljude koji se vraćaju, starije i mlađe iseljenike, Hrvate širom svijeta.  Je li to potrebno, ta razmjena iskustava?
– Apsolutno, ja vam najprije čestitam na osnivanju Hrvatskog Glasa Berlin, imate vrsne suradnike, vidim da ste rado čitani.Vjerujem da će i to, taj vaš način uveliko doprinijeti boljem upoznavanju iseljene i domovinske Hrvatske. A to je jako važno!

Pripomenimo ..ne bez doze ponosa …naš sugovornik, odnosno suradnik Ivek Milčec. autor kolumne Kaj god!, autor  je  triju knjiga naslova: Pinklec, Pod starim hrastom i Crtice iz iseljeničkog života. U pripremi Ivek Milčec ima knjigu pjesama. No najprije, po povratku u Zagreb, doma …kako to puna srca, Ivek veli …željno čekamo nove nastavke u rubrici Kaj god! Do nekog novog, berlinskog ili zagrebačkog susreta.