PARALELNI SVIJET

SUSRETI
piše: Sonja Breljak 
Berlin/Ma dogovaramo se kćerke i ja o tome već duže vrijeme. I nikako da padne konačan dogovor. Uvijek nekom od nas nešto ne odgovara, A nekad smo to činile i češće. Mislim …izlazile, onako zajedno, samo nas tri. Nijemci bi rekli …Mädchenabend  a kod nas baš neke odgovarajuće, jedne riječi i nema, možda opisno, duže pojašnjeno kao …večer za djevojke, ili djevojačka večer. No to bi onda vodilo u neko drugo značenje, drukčije od  sadržine naše “Mädchenabend”.

Dakle, eto, već s početka mjeseca pao prijedlog da to bude u četvrtak, onaj od prošlog tjedna, jer je u Berlinu to bio neradni dan …Himmelfahrt …pa tako, može se malo i opustiti, duže ostati vani. Taj isti dan  je popodne susret crkvenog zbora u povodu odlaska, povratka  u Hrvatsku, dvoje pjevača, bračnog para Romić. Ovaj susret započeo u 13 sati pa mislim …ok ima vremena do uvečer kad dogovorih ssusret s kćerkama.

Nazivam mlađu, Mihaelu, gimnazijalku, njoj odgovara osam uvečer. Onda i stariju Anju koja radi na sveučilištu  Humbolt i kod drugog  je stupnja studija filozofije po Bolonji. E, sad …Anji ne odgovara termin, zauzeta je, pa ju upućujem da nazove sestru i dogovore se njih dvije. Tako, sestre se konačno dogovoriše za petak uvečer …I ja se složih. Namjera od petka i bi realizirana. Velim, nekad smo ovako kćerke i ja češće izlazile a u zadnje vrijeme, nekako svi imamo više obaveza, drugih termina.  Kako god …u petak smo u nakani uspjele.

-I kud idemo …pita naša studentica. Mlađa kćerka i ja spomenusmo obližnji Potsdammer Platz, KuDamm ili takvo što ako bismo u trgovinu, kakav hrvatski restoran ili Mc Donalds …može, može potvrđuje hitro mlađa. E, ali na to se starija pobuni kako je sve predloženo dosadno, to razgledanje boljestojećih, trgovačkih, turističkih, poznatih kvartova grada.

–Nismo mi turisti. Ovo je naš grad, kaže. Idemo mu u susret …pa nam predlaže kakvo neobično kazalište, moderni ples u blatu ili dobru kino predstavu.  Biramo najbezazlenije …kino. 🙂
–Ok, kaže kćerka …ali ne u dijelovima grada u koje inače zalazite.  Idemo upoznati nešto novo, idemo u četvrt Kottbuser Tor u Kreuzbergu.
-E pa kud baš tamo …romorimo nas dvije. A gdje si vidjela da same žene odlaze iza osam sati u Kottbuser Tor …protestiram. A kćerka se smije.
–Mama tamo je sve puno života, vidjet ćeš, tamo izlaze studenti, umjetnici, istina dosta je stranaca …ali i mi smo to, zar ne? ….parira kćerka.

E, tako se nas tri zaputismo u ugodnu berlinsku noć. Suprug skoknuo par dana do Zagreba a sinovi na spomen riječi Mädschenabend, ni da čuju krenuti  s nama. Kottbuser Tor je dio grada u općini Kreuzberg, nastanjen pretežito Turcima i Arapima.
–Eto,  i po zgradi se vidi da spada u socijalni, od države pomognuti smještaj …kaže kćerka za zgradu koja se pretegnula na dva kraju ulice pa cijeli saobraćaj prolazi praktično „kroz nju“. Stvarno …ulice pune mladog svijeta, u toploj noći zauzeta sva mjesta vani, ispred brojnih, malih restorana i kafea. Žamor, gužva. E, prema ovome je naša široka Leipziger Strasse, prava pustinja.

Kino predstava je u deset sati pa imamo dosta vremena. I mi ravno u obližnji, od prije nam poznati “Stari most”. Stvarno se tako zove, nije ovo prevedeno s njemačkog. I smijemo se …sve kao idemo u multi-kulti upoznavanje pa pravac Stari most. Vlasnici porijeklom iz Sandžaka ali dugo živjeli u Dubrovniku ili već tako nekako. Od mirisa topla jela, izvrsne pite i ćevapa, ne upamtih dobro porijeklo i pripovjest.  Kakva god bila …ukusno jelo najbolja su im preporuka. Šaljemo ju dalje.

Ma samo što smo u slast pojeli tko pitu, tko ćevape i produžili šetajući do kina, jedan čovjek stade pred nas. Raširi ruke. Poznasmo lice. Nasta vika i galama. Ali radosna. Onakva kakvu može izazvati tek kakav prijateljski, nenadani susret. Poput ovoga. Omar je iz Irana i radimo zajedno tijekom tjedna u državnoj službi za tražitelje azila. I gle slučajnosti, stanuje eto upravo u zgradi do Starog mosta. Uvijek me iznova začude, obraduju slučajni susreti s osobama koje poznajem u jednom ovako velikom gradu. Obećavamo Omaru kako ćemo mu naš drugi posjet Kottbuser Toru …nikad se ne zna … najaviti. Htio bi nam biti domaćin, kaže …tu …u tom malom Istanbulu …kako nazivaju ovaj dio grada ... njegova je “Heimat”.

Odatle …a jedva se otkinusmo od ugodna susreta  … mlađa kćerka promatrala začuđeno pa upitala ….i što je to bilo …hitamo u kino, treba kupiti karte. Odrasli 7,5 eura, za studente i učenike s popustom 6,5 eura …pa i nije im neki popust. E, ali zato je kino posebno. Ulazimo u najstarije kino u Njemačkoj. Povijest mu seže do 1907. godine. Zove se Moviemento.  Ima tri relativno male dvorane. U jednoj od njih naredna dva sata gledamo izvrstan francuski film naslova Tomboy. U dvorani desetak gledatelja. Ugodno. Kao obitelj ispred velikog TV ekrana.

Po završetku šetamo do podzemne željeznice na Hermannplatzu.  Duboka je noć. Još dugo razgovaramo o filmu, o okolini, o kvartu, o Turcima, strancima, Nijemcima.  O nama. Nedavno sam čitala u Tagespiegel pripovjest jedne njemačke obitelji iz berlinske  četvrti Wedding, koja je sama od Nijemaca ostala u zgradi i ulici. Zadnjih desetljeća Nijemci odselili a doselili stranci, najviše Arapi i Turci. Obitelj se osjeća kao u tuđoj zemlji. Oko njih strani jezik, kultura, drukčije ponašanje, strana roba, naslovi trgovina na stranom jeziku. –Nestala njihova Njemačka …kažu. Susjedi ih podozrivo gledaju, zadirkuju djeca djecu, kao da su oni ovdje stranci a ne obratno.  Sanjaju odseliti u prigradske, bogatije dijelove grada gdje većinom žive Nijemci. Ne sluša im se, ne upoznaje tuđa kultura. Osim toga …tvrde …sve je okolo prljavo, nesnosno. Neki drugi, paralelni svijet s malo doticaja, žive jedni i drugi.

Eto i mi malo otškrinuli vrata jednog od tih svijetova. Istina, upoznavanje  bilo pomalo oprezno ali bit će, polako.

Danas poslom krenuh dugom Oranienstrasse. Početak je to dijela grada koji naseljavaju većinom Turci i Arapi. Kako stigoh nešto ranije, a sunce i u pola pet grije kao ludo, spustih se na prvu klupu u parku na Oranienplatzu. Nevjerojatno! Dokle mi pogled seže, uokolo su sve sami papiri, otpatci, ostaci cigareta. I nije to otpad tek od  jučer ili danas već tu leži, reklo bi se, i po više mjeseci. Svijet okolo šeta, odmara, djeca se igraju …

Bilo mi je zadovoljstvo s djecom upoznati dijelove grada u koje rjeđe zalazim, u kojima žive neki drugi ljudi, preovladavaju neke druge kulture. Paralelni svijet …e, da, pa nemamo li svi mi po jedan takav mikrosvijet. No, ponekad se stječe dojam da Berlin tom multikulti životu nije uvijek dorastao. Pogled pri danjem svjetlu to potvrđuje. Takve svjetove treba redovito njegovati, čistiti, graditi, oživljavati, paziti da se potpuno ne odvoje, ne osame jer račun multi-kulti paralelnog života kojeg uvijek u svim segmentima ne prate društvo i država…u propalim planovima integracije migracije kojoj se čini …i ne samo čini …kako ju država nedovoljno “zarezuje”, dođe kasnije uvijek na naplatu.