tekst: Sonja Breljak
portret: Marko Kern
Berlin/ Dok pišem ove redove, nije se još smirila “ratna” situacija u našoj ulici …
Sad …pomislit ćete kako su ovo neka moja sjećanja na tamo neke devedesete.
A nisu! Ovo “ratno” u znacima navoda, govori naime o bučnoj, pravim detonacijama ispunjenoj atmosferi u mojoj berlinskoj ulici. Traje to u punoj snazi već dobar sat, sve je u dimu, i još ne staje.
Bilo je to i za očekivati. Berlin i njegovi stanovnici vole bučno, i uz glavni vatromet na Brandenburškim vratima, doživjeti ulazak u novu godinu uz još stotine i tisuće malih vatrometa u privatnim aranžmanima, po svim trgovima, ulicama, naseljima.
Srećom, potrajat će to još možda sat -dva a onda će sve utihnuti. Strastveni pobornici vatrometa, petardi i ostalih ne baš bezopasnih eksplozivnih sredstava, čekat će strpljivo cijelu godinu dana do nove prilike izići na ulice grada i “osvojiti” Berlin.
Zgodno vrijeme za razmišljanje. U novu godinu smo već uplovili …tko zna kakva će biti. A ni stara nije daleko …uostalom, nemoguće ju je zaboraviti …
Kraj godine iskoristih za prelistati stranice Hrvatskog glasa Berlin. Činila sam to i prošle godine pa novu, tada 2014. započeh analitičkim tekstom naslova “Godina toplih susreta”. Ovaj, sličan po formi i nakani, još nema naslova.
Velim, prelistah stranice. Puno se toga događalo. Ponosili smo se izvanrednim suradnicima, predivnom obitelji našeg Hrvatskog glasa Berlin. Pisali su naši dopisnici iz Njemačke, Hrvatske, Amerike, Afrike. Mladi, stariji. Novinari, pjesnici, pisci. Iseljenici, povratnici kao i ljudi koji s rodnog kraja nikad i nikud nisu krenuli. A nije da nisu pomišljali. A nije i da se oni koji su otišli, nisu nekad i kajali.
Što je kome činiti, tko bi znao? Pitanje je to i tema s kojom se ponovo susrećemo u vremenu kad se iz Hrvatske put Njemačke ( i drugih država Europske unije ali ponajviše put Njemačke) otisnulo puno mladih Hrvata željnih samostalnog puta, samopotvrde i ostvarenja struke i stručnosti. I nama su se javljali. Neke od njih smo susreli, nekima odgovorili na po koje pitanje a nekima opet objavili i oglas u kojemu traže posao ili stan ili i oboje.
Da je na naše stranice dnevno znalo zaviriti i preko 30 tisuća čitatelja možemo zahvaliti izvrsnim i raznovrsnim prilozima naših suradnika. Prošlu smo godinu započeli praćenjem akcije Pomozimo Mislavu koju su pokrenuli berlinski Brođani. Cilj je bio pomoći dječaku Mislavu Antoloviću koji je na liječenju u Berlinu, točnije u iščekivanju presađivanja koštane srži iz pupkovine tada, netom rođene (11.12.13.) sestrice Iskre. Akcija potpuno uspjela. A Mislava smo posjetili nedavno. I presađivanje koštane srži u potpunosti uspjelo. Sestrica Iskra odlično. A i njen veliki braco Mislav na dobrom je putu ka ozdravljenju. Neka se to u potpunosti i ostvari u godini ovoj. Bit će to najbolji dar i zahvalnost i odgovor svima koji su pomogli.
U godini netom prošloj uživali smo u suradnji i prilozima iz Belgije iz pera naše Marijane Šundov, iz Chicaga fra Jozo Grbeš, iz Kenije-Miro Babić. Bilo je zanimljivo čitati kako je u Karlovcu, Kutjevu, Đakovu, Slavonskom Brodu, Zadru, Zagrebu, Splitu, Osijeku, što se događa u Stuttgartu, Mahneimu, Frankfurtu. Poželjesmo u toj godini puno toplih susreta. I bilo ih je doista. Bijasmo svojevrsni domaćini našoj Božici Jelušić. Za njene književne večeri u Berlinu, upooznasmo i njenu prijateljicu, pjesnikinju Slavicu Sarkotić koja potom postade i naša draga prijateljica i suradnica a njeni stihovi ukras našeg Glasa. Naš najstariji a po srcu još vrlo, vrlo mlad, suradnik, je majstor soneta Roko Dobra. Ponosni smo da je Roko izabrao naš portal za dom svojim divnim stihovima.
Pratili smo i u godini iza rad udruženja berlinskih Hrvata, često i priređivali i vodili programe njihovih proslava i zabava. A pisali smo i o našima u Bosni i Hercegovini, Makedoniji. Pratili smo događaje koje je organiziralo Veleposlanstvo RH u Njemačkoj. Upoznavali i vas s onih što se i kad organizira u Hrvatskoj katoličkoj misiji Berlin, od rada i nastupa sastava DueDeni, ženske klape Adria, Mješovitog zbora do dolaska novog župnika fra Frane Čugura te novog nuncija, našeg Nikole Eterovića.
Odlazili smo na književne susrete, diskusije, koncerte u kojima su sudjelovali Hrvati ili je tema bila zanimljiva nama. Na posljednji koncert naše operne dive Evelin Novak koja ima glavnu ulogu u slavnoj Traviati, povedosmo još desetak naših ljudi. Bilo je lijepo, veselo, pravi užitak doživjeti nešto novo. Organizirano, nas petnaest ide uskoro na solo koncert naše Evelin na kojemu će pjevati i hrvatske skaldbe. O, što će biti pljeska!
Trudili smo se i u godini iza odolijevati napadima koji su uslijedili nakon naših kritika ponašanja pojedinaca ili događaja. Nova moda u Hrvata je kad te netko kritizira, upućuje na propuste ili ističe različito mišljenje, onda ustvrditi kako je taj “nepravovjeran”, “nekatolik”, “nehrvat” i “okoštali Udbaš”. Ono što vas ne ubije, ojača vas. Tom logikom, ne troši mi se previše riječi na ljude od jučer. Ima se srećom dosta ljudi od danas a primjetim kod nekih, eto zamislite, i da razmišljaju o sutra. Njih zanima tuđe mišljenje, nisu agresivni, ni megalomani tipa “ja pa ja” već skromni, samozatajni a vrijedni. Prepoznat ćete ih po tome da se ne busaju u prsa, ne “krvare” za sve nas, ne viču na neistomišljenike, ne prijete, ne predstavljaju se kao sve i sva, ne uzimaju honorare kao volonteri već i od sebe otkidaju, daju.
Dobih s jeseni pismo Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke u kojemu stoji isprika. Meni. Primih. Prihvatih. Učinih to u dobroj namjeri. Kao bonus, pruženu ruku, što bi rekli Nijemci …Gutschein. Ali daljih koraka kao potvrde ozbiljne namjere, ne primjetim. Nema ni odgovora na Otvoreno pismo koje je naše uredništvo Kongresu uputilo prošle godine. A ni isprike kolegi Emilu Ciparu. Barem posthumno.
Naš urednik Emil Cipar, preminuo je nakon teške bolesti 10.10.2014. u 22 sata i 10 minuta. Suosnivač Hrvatskog glasa Berlin. Suradnik. Kolumnist. Moj prijatelj.
Emilov odlazak obilježio je godinu koja je iza i po tome će na našim stranicama a i u srcima, ostati vječito upamćena. A tek mjesec prije toga sreli smo se u osječkoj bolnici. A tek dva-tri mjeseca prije, surađivali smo, pisali i uređivali punom parom.
Uvijek to kod dragih ljudi dođe iznenada i uvijek nas zatekne nespremne. Poslasmo cvijeće na posljednji ispraćaj, naši suradnici i prijatelji bijahu nam oči i ruke. Nedovoljno. Ne nalazim utjehe ni mira. Predobro, predugo smo se poznavali. Putujem za Brod. Spuštam svojom rukom cvijeće na grob, palim svijeću. Susrećem ljude koji su poznavali Emila, zvonim na zvono kod kapele svete Klare gdje je i Emil to činio, obilazim slavonske vinograde, razgovaram sa Slavicom, Ivom, Marijom, Jerkom, Željkom, Slavicom, Zvonkom …
Utješno je sresti ljude koji su cijenili i voljeli nekoga kao i vi. To pomaže.
S urednikom portala SBplus Jerkom Zovakom načelno dogovorih izradu knjige izabranih tekstova Emila Cipara. Na detaljima se radi. Priče, kolumne, crtice …puno ih je, treba pregledati, pročitati, izdvojiti, korigirati, urediti, opremiti…
Prije neki dan dobih online, putem facebooka, Emilov portret kojeg je uradio akademski slikar Marko Kern. Marko je naime kao dječak stanovao u istoj ulici u kojoj i Emil. Predivan portret.
-A umjetnikov potpis gdje je? – priupitah. Nakon nekog vremena primih težak email, veliki portret. I potpisan.
-Sad imate samo vaš Emilov portret, kaže Marko.
U poruci još stoji: Sva prava korištenja ustupam gospođi Sonji Breljak!
– Lijepo, ali je još ljepše kad se nešto tako lijepo podijeli. Bit će to lijepa naslovnica Emilove knjige, zaključih.
Kad je već Emilov odlazak, neizbježno i duboko obilježio godinu iza, onda bih da rad na Emilovoj knjizi obilježi godinu koja je ispred.
-Možeš ti to, znao bi Emil reći kad bih oklijevala ili u sebe sumnjala.
–Ne mogu ja to, ne mogu bez tebe, ustvrdih.
–Pa to svakako sama i radiš ja ti samo malo podržavam ruku, rekao bi.
– Ne mogu ja to Emile, ustvrdih u svojevrsnom In memoriam. I odgovor na to pronađoh sama. A on glasi:
–Ne mogu ja to, ali možemo MI!
Zahvaljujem svim suradnicima, čitateljima, komentatorima.
Budite i dalje takvi kakvi jeste! Budite svoji! I ostanite s nama!
Možemo to MI!
Naš pokojni Emil! Bio je čovjek posebnog kova,posebnog karaktera,posebnog domoljublja, slično i novinarske struke. Što mu je kasnije omogućilo uz pojedine druge naše inozemne novinare, povratkom iz Berlina u njegovim.. Bartolovci-ma, u predgrađe pokraj Slavonskog Broda i dvosmjerno novinarsko izvješćanje..i..objektivno obavještavanje u pisanom stilu i fotografijama. I, ako nije mogao ostati putem životnih prilika i prilika tadašnjih okolnosti u malom bosanskom selu Drenova, gdje je završio prvi razred osnovne škole. Zavolio je od njegove osme godine, slavonsko-brodsko predgrađe podno gore Dilj, Bartolovci, koje je postalo ujedno njegov zavičaj. Pitanje je samo kako to rastumačiti pojedinim domaćima..u natjecanju tko voli Hrvatsku… Read more »
Prelijep tekst!
Citirat ću riječi nepoznatog autora:”Prošlost je iza, budućnost je ispred, pripremite se za nju! Sadašnjost je ovdje, živite je.”
Dodajem…” Živite u sadašnjosti, ne zaboravite trenutke prošlosti, mislite o budućnosti.”
I tako u krug bez početka i kraja.”