PRED “SVRŠENIM ČINOM”

HRVATSKA PRED “SVRŠENIM ČINOM”  …2. dio

piše: Dražen Radman
Ono što nam se, čini se, sprema s novim Zakonom o strateškim investicijama, spada među najbolnije oblike kapitulacije u našoj povijesti.

Bit ćemo, kako stvari stoje, dovedeni pred ‘svršen čin’ u otprilike ovakvom obliku: ”Ili prodaja voda i šuma, uz dozvoljene investicije i zaposlenje nekoliko tisuća ljudi – ili bez prodaje voda i šuma, bez investicijskih ulaganja uz isti broj nezaposlenih i uz daljnji gospodarski pad!”

Jasno je, po svemu sudeći, da će prva opcija ‘pobjediti’.

Tako će to, nažalost, biti jer nećemo imati – drugog izbora! Jer nećemo biti u poziciji ikome išta uvjetovati. Uostalom, kome to danas Hrvatska postavlja uvjete? Bojim se, nikome.

Hrvatska je danas sretna kad ona ispunjava uvjete. Bilo javno, bilo tajno. I kad ‘kompromise’ (‘kapitulaciju’?) slavi kao svoju pobjedu dok sve veći broj ostaje ili bez posla ili bez svojih štednji ili bez nade. A sve veći je broj onih koji staju u red – za kontejner. A nismo trebali biti dovedeni u ovakvu šah-mat poziciju.

Poštovani čitatelji, ne želim nadugo i naširoko ovo elaborirati. Nemam vremena. Ono što mi zdrav razum govori, a držim da još uvijek mogu dobro zamjetiti zakonitosti uzročno-posljedičnih veza, jest to da se u Hrvatskoj zapravo radi o jednom podmuklom principu koji sustavno želi isisati svaku vrijednost ove zemlje.

Kad kažem ‘vrijednost’ onda, općenito, mislim na onu vanjsku (materijalnu) i onu unutarnju (nematerijalnu) vrijednost.

Uglavnom, sasvim izgledan scenarij naše (i ne samo naše) skore budućnosti mogao bi biti ovakav: čovjek ‘priveden u stanje sreće i zadovoljstva’ zbog malo kruha, malo vode, malo krova nad glavom, ali zato uz puno igre i zabave s 2-3 ekrana pred očima i s 3-4 daljinska upravljača pri ruci.

Dakle, ako bude kruha i igara – bit će i sreće.  To je ‘tajni plan jednog’ bezdušnog principa, tipičnog za materijalistički svjetonazor koji čovjeka ne shvaća kao više biće, nego samo kao jednu od slučajnih vrsta koje jede, pije, spava i ne misli mnogo na druge stvari.

Svi materijalisti, bili to ‘korporatisti’ ili obični politički dodvornici, duhovni su slijepci koji ne mare za ljudsku dušu i duh. Ne mare za tuđu dušu, što je logično, ali ne mare ni za svoju. Samo što to ne znaju. Jer da znaju, onda bi drugačije. A svakom duhovnom slijepcu ovakva priča je sasvim bedasta ili barem spada pod neki tip science fiction govora.

Dakle, ‘materijalisti u duši’ se ovakvim konstatacijama samo cinično smiju i demokratski nastavljaju po svome.

Jasno, kao pravim slijepcima, njima je duhovna sfera sasvim strana pa je razumljiv nedostatak onog istinskog ‘osjećaja’ za istinu, za ono bitno, pa tako i za čovjeka. Njihov um je obezumljen pa ni ne shvaćaju što zapravo čine.

Ne shvaćaju da je sebičnost i klanjanje Njegovom Veličanstvu Profitu ili Njenom Veličanstvu Uniji– rak rana koja izjeda najprije njih same. Oni ne vide da su zaraženi i bolesni ispraznošću i da se simptomi takve bolesti ‘na vlastitoj koži’ najčešće pojave u završnoj fazi kada za većinu od njih bude prekasno. Oni pak, logično, sebe vide kao posebno zaslužne za goleme napore i ostvarenja na putu ka ‘obećanoj zemlji’.

Dakle, spomenuta politika dovođenja određenih grupacija ljudi, pa i cijelog naroda, ‘pred svršen čin’, prije ili kasnije rezultira da i sami (glavni) protagonisti takve politike budu dovedeni ‘pred svršen čin’ na najosobnijoj razini. Bog se uvijek pobrine za to.

Ne može nitko negirati dušu i duh i pritom proći neopomenuto i nekažnjeno.

”On obara one koji obitavahu visoko, razvaljuje tvrđavu visoku, ruši u prah…” Izaija 26:5)

Ne može, dakle, nitko nametati jednom narodu lažne vrijednosti, a da Bog to ne vidi.

To što još nije došlo vrijeme naplate – samo je upozorenje da imaju još neko vrijeme da se otrijezne i poduzmu (povijesne) korake koji će pokazati da nisu sasvim izgubljeni u prostoru i vremenu te da ima nade – i za njih same.

Gotovo je nevjerojatno kako ljudi ne shvaćaju da materijalistički svjetonazor nikoga, ali baš nikoga nije istinski usrećio. Možda mu vrlo kratko pruži pokoji užitak, ali ne i istinsku radost. Možda mu kratko pruži kakvu slast popularnosti, moći i slave, ali ne i duševni mir.

Jednostavno zato što se radost i mir ne mogu postići ili kupiti na takav način!

A bez unutarnjeg mira, pohlepa je nezasitna. Stremi ka sve većim vrletima s kojih, ako ih i dosegne, naglo strmoglavljuje svoje podanike.

A iz bezdana se nitko ne vraća. Osim ako ne zavapi Bogu koji jest.

Dakle, kad će i hoće li uopće netko od inih ‘vladajućih struktura’ imati petlje i reći: ”Dosta mi je više! Dosta mi je moga licemjerstva i poltronstva! Dosta mi je moje oholosti i moje uglednosti!”?

Hoće li netko ‘na položajima’ imati petlje odvažiti se i ustati protiv svog i općeg rasapa i nesreće koja je ukliještila dušu ove zemlje?

Hoće li se netko od njih prepasti Boga i na vrijeme se pokajati za svoje laži i zablude, za svoj bezbožan i isprazan put?

Jer s Bogom se, ljudi moji, ne može nitko poigravati.

Ne može ni s narodom (još dugo).

Bog je prije svega ljubav i milost, ali ako se čovjek ogluši o znakove i upozorenja, pa nastavi sa svojim podmuklim principom, onda Ga se itekako treba bojati. Bolje prije, nego kasnije. Jer u konačnici mu ni kupnja ni prodaja bilo kakvih voda, šuma, kuća i terena – neće mnogo pomoći.

Napokon, ako se duboka promjena ne dogodi na vrlo osobnoj razini svakog od njih, propustit će doživjeti jedno mnogo bolje i trajnije Blago kakvo bi, istina, i sami u nekoj svojoj dubini htjeli.  Ako ne progledaju, bit će sami privedeni ‘pred svršen čin’ kada više neće biti moguće vratiti vrijeme unatrag. To će biti posljedica njihovog i samo njihovog izbora.

Jer, valja znati, nečija trajna sljepoća isključivo je posljedica vlastitog izbora.

Tko ima uho, čut će Glas i bez ovakvih tekstova. Tko nema uho, neće čuti ništa ni uz tisuću ovakvih i sličnih upozorenja. To je onda – prava šteta.

”Teško onima koji se od Jahve kriju da bi svoje sakrili namjere,

 i koji u mraku djeluju i zbore: ‘Tko nas vidi i tko nas pozna?” (Izaija 29:15)

 ”Za ispraznošću pođoše, te sami isprazni postaše.” (Jeremija 2:5)

27. ožujka 2013.

…. uskoro 3. dio ….