UMJESTO DNEVNIKA
piše: Ognjenka Kalajdžić
Ovo je u stvari priča o neshvatanju. Koliko puta sam bila neshvaćena samo zato što sam nešto više znala. Zbog toga sam i danas od nekih odbačena, ali ne želim da iko od njih završi ovako.
Ustvari ipak ću vam iz dnevnika ispričati samo jedan detalj. Spremala sam malo ladice i nađem neki lak za nokte. Zaboravila na njega. Haj, rekoh, da vidim kakav je. Namažem samo nokat na jednom prstu. Dobro, mislim, kad ovo prođe, nalakirat ću lijepo nokte, fin je.…
Drage moje Hrvatice i Hrvati diljem svijeta,
Vatikan, Trg sv. Petra, 27.03.2020./ “Uvečer istoga dana…”, tako započinje Evanđelje, koje smo čuli. Već tjednima se čini kao da je sišla noć. Gusta tama nadvila se nad naše trgove, ulice i gradove. Preuzela je naš život ispunjavajući sve zaglušujućom tišinom i pustom prazninom, koja sve paralizira. To se može osjetiti u zraku. Može se osjetiti u gestama, u pogledima. Uplašeni smo i dezorijentirani.