Mirko Popović
Savladan umorom naslanjaš se na suhu granu jasena, uronjenu u najdublji pojavni oblik nepomičnosti. Nijemo te gleda nepoznata tamna ptica nad visokom travom koju povija reska i jedva čujna glazba sjeverca.
Pomisliš kako vrijeme još uvijek okreće svoje listove, ali ih nisi spreman čitati jer ti se čini da u jednom trenu ne možeš proživjeti susret sa svim tim duboko skrivenim slikama. Uviđaš, međutim, da čitav taj univerzum i nije grubošću jurnuo u tvoju …








