tekst: Žarko Delač
Uvriježena izreka kako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu u posljednje je vrijeme evaluirala pa se čak govori kako je nogomet nova religija, vjera i opijum za narod. No, tako bi mogli reći i za sport općenito, za kladionice, pušenje i slične društvene pojave koje uzrokuju u nama ovisnost i uzajamno emotivno djelovanje.
Bez obzira na koji način definirali nogometnu vještinu i odmjeravanje dviju ekipa na terenu, ne možemo se oteti dojmu kako su utakmice nogometne reprezentacije postale jedan od najvećih nacionalnih događaja, poticaj za buđenje domoljubnih osjećaja i vraćanje svojim korijenima. Tako na europskom prvenstvu u nogometu nismo i nećemo čuti Odu radosti ali iza svake budnice pojedine države otkriva se zanos i uzbuđenje među igračima i navijačima.…
Pretvaram misli u potočiće
Zamisao da se Ivandan/Johannesfest u Mainzu iskoristi za promidžbu književnosti Hrvata na njemačkim prostorima, nastao je u jesen 2001. godine na susretu hrvatskih kulturnih udruga s Maticom hrvatskom u Wiesbadenu. Matica hrvatska je najavila proslavu 160 obljetnice rada i niz jubilarnih izdanja. Ukupno je bilo najavljeno 12 svezaka od kojih bi jedan bio posvećen glagoljici.
Domovino, ti si kao zdravlje, citira moj uvaženi fb prijatelj Ivana Cankara.
Ljeto, odlazak na polje na drvenim seoskim kolima: konjska ili kravska zaprega. Miris životinjskih sapi, dosadne muhe i obadi. Rascvali grmovi, raskošni kao seoske mladenke.
I kad mi je s vama lijepo
Trier/ Nema toga majstora svjetla i toga režisera, koji mogu takvu dinamiku, kontrast, napetost, izazov, nepredvidivost… napraviti kao što to Priroda radi. Iz minute u minutu smjenjuju se nove (neočekivane) slike s prekrasnom igrom svjetla i sjene, a sve u rasponu od svjetla od kojega bole oči kao u policijskom ispitivanju, do neugodnog osjećaja mraka i kraja svijeta. I tako to desetke puta (do sada, a preostalo je jos tri sata dana).
stavljam ti ruku
Ovaj tjedan, jedno jutro pijuckam kavicu, laganini, konačno mi je sjelo da sam penzić i da mogu bez trke guštati u vremenu i kavici. Bez dobre glazbe nema dobrog dana, pa tako i meni, slušam radio malo tiše jer moj penzić još spava. Kad u eteru čujem ženski glas koji se javlja iz prometa: „Javljam se od tu i tu, uz mene vozi mladić ne stariji od dvadeset godina, mercedes A klase najnoviji i cijelim putem ne vadi prst iz nosa, ne mogu više gledati, morala sam se javiti.“ Smijeh u studiju radio stanice,bez komentara. Shvatila sam da je prevezao put s jednog kraja grada ne drugi kraj.
…