piše: Milan Rajšić
Ta godina traje i traje… i prođe…
Ne, baš ništa
Ne, ne žalim ni za čim.
Niti za dobro koje mi je učinjeno, niti za bol.
Sve je plaćeno, pospremano, zaboravljeno…
Nije me vise briga ni za prošlost
i moje uspomene,
moju tugu, moja zadovoljstva.
Ne trebaju mi više.
Vraćam se na nulu.
/E. Piaf; Non, je ne regrette rien/
Podnevna dva sata su bila prekrasna suncana. Ostalo mrak, sivilo, kisa…
Za par minuta idem na kolodvor ispratiti sina.
Za vatromet se nisam spremao, jednako kao i ostatak Njeme, jer je i ove godine zabranjeno pucanje i paljenje. Sto se mene tiče, tako može ostati za uvijek. Veliku sreću i pamet baš nikada nisam u tome vidio.
Ni kada je moj djeda pucao iz pištolja, kod svakoga slavlja o Novoj godini ili Danu Republike.
Posljednji dan godine sam proveo standardno, u šetnji i voznji bicikla do Luksemburga, a navečer slijedi uspon na brdo iznad grada.
Živio kraj godine 2021.!!
Kako je bilo za očekivati, Novu sam dočekao u krevetu.
Probudilo me pucanje iz svih raspoloživih sredstava.
SRETNIJA VAM NOVA GODINA 2022.
Kao što je jedna gospođa jutros komentirala, kako bi tek bilo da pucanje nije bilo zabranjeno i gdje su to zlo držali sakriveno, jer ove godine nije bilo dozvoljeno prodavati pirotehniku.
Nakon što sam se uvjerio, da sam ležeći ušao u Novu, duboko sam spavao do 6.20.
Kiša cijelo jutro pada i uredno je pretoplo. To me neće spriječiti u nakani da budem aktivan i uživam (i mucim se!) u poklonjenom.
Najteže je donijeti odluku. Te moglo bi kasnije, te ne mora svakog dana, možda bude bolje vrijeme…
…a onog momenta kad se čovjek počne spremati, ubundavati, zamotavati…
…a tek kad se izađe do rijeke…
Ptice pjevaju, zbunjeni zec ne zna u kome bi pravcu, al’ zna da nekud mora. Glasno i agresivno buđenje egipatskih gusaka, na privremenom radu u dolini Mosela…
Glavu gore pogled naprijed. Ne traje to malo čudo od života tisuću godina. Kako je strašno biti gladan, umoran, smrznut, sam…, a kako je ugodno kuhati, izvaliti se u fotelji, naložiti na peticu…
Jedino ono SAM i nema nekog izlaza.
Sam si se rodio, sam moraš i umrijeti.
I Schluss.
Zamišljeno, učinjeno. Za deset minuta ću na biciklu i kroz nevrijeme i vrijeme, pustinju i prašumu u jednu od (svakodnevnih) avantura, zvanih nova godina i Život.
Mali korak za čovječanstvo, a velik i sve više besmislen, za mene.
Naučio sam unuka da se on, kad ja kazem “Auf die Plätze…”, penje na leđa i viče “… fertig Los!!!”
Pravi recept kako svakoga dana provariti komad Života, koji ponekad baš i nije jestiv.
NA MJESTO. POZOR SAD!
Mosel i Luxemburg čekaju.
Život ne čeka, da se dođe pameti.
Za kraj, vec viđeno, al’ vrijedi i za 2022.
U malo baranjsko ravničarsko selo, dižući oblake prašine ljeti i nesigurno proklizavajući zimi, stizao je dva puta dnevno autobus, sličan onome iz Šijanovog “Tko to tamo pjeva”.
Autobusom se odlazilo do liječnika, u veliku sezonsku kupovinu, ili za rijetke sretnike, na rad u obližnji grad.
Autobusom su stizali i rođaci i gosti o praznicima kojih je bilo u svim godišnjim dobima. Pored onih obaveznih državnih, kao što su Prvi maj, Dan ustanka, Dan Republike i Nova godina, bilo je i nekoliko crkvenih kirbaja i slava, Božica i Uskrsa. Slavilo se vjenčanja ali i odlaske u vojsku. Posebno je bilo dobro posjećeno svakogodišnje zimsko klanje svinja.
Gosti su dolazili iz raznih krajeva ondašnje države i ostajali nekoliko dana kao na pravom godišnjem odmoru.
Pilo se, jelo, ogovaralo i veselilo, dogovaralo i tugovalo. I tako nekoliko dana a onda je došla na red poslovica: Svakoga gosta, tri dana dosta.
Natovareni torbama, kutijama, jutanim vrećama, cekerima (plastičnih vrečica nije još bilo), pranomadi i praturisti, su praćeni brojnim odraslima i buljucima dijece, odlazili na prepuni autobus, koji je obavezno kasnio, ponekad i po sat vremena, jer su vozač i kondukter, dobro ugošćeni na nekoj od pauza, popili pokoju više.
U autobusu je bila nesnosna gužva, onih koji su imali sreće da sjede, ali i onih koji su dva sata stajali. A koja li je tek gužva bila na krovu autobusa. Koferi, torbe, vreće, burad s kiselim zeljem, pečeni i nepećeni odojci, zimnica…
Ljudi iz grada su bili uvijek gladni.
Najveca sreća je bila kada su se gosti ukrcali i kada se od oblaka prašine više nije vidjela boja karoserije autobusa. Toga momenta smo znali da se vraćamo svojim igrama, a odrasli svojim svakodnevnim obavezama. Stres i kao bili su prošlost do sljedećeg praznika.
Ovih dana sam nakon šest desetljeća ispratio gosta koji je ostao cijelih 365 dana. Po drugi put zaredom. Jednako kao gosti iz grada, bio je i ovaj gost, cijelo vrijeme zahtijevan. Te, htio bi ovo, te molim napravite mi ono, a na momente je bio i agresivan i neugodan. Gost je otišao u ponoć posljednjeg dana Stare godine, a na njegovo mjesto je stigao novi gost.…
… 
Groß ist die Zahl der dunklen Stunden,
Mala je Mare dobila zadaću da opiše kako bi ona, da je velika, odgovorna faca provela obnovu na Banovini. Mare je još mala i nema spoznaju da mnogi naši politički radnici nisu baš za radit. Više su za dobro pojest i popit, za skupljanje nekretnina (za koje ne znam plaćaju li komunalnu naknadu) i za tamburat o svemu… 
u čistu staklenku
Ako te Godino prošla smjestim u pjesmu
Bila si u meni i prije mene
Karlovac/ Organizirana je međunarodna i humanitarna izložba Lichter-Bilder-Schau u predivnom baroknom hotelu Korana Srakovčić u Perivoju J. Vrbanića 8 u Karlovcu.
čudno me neko zaskočilo vrijeme –