Sven Adam Ewin kako da živim ovako… zemaljski suludo dijeljen
sav u vama pojedinačno a vi u meni cijeli
kako raspreden ovdje od sebe nikad željen
da budem s vama u zvijezdi u nekoj općoj zdjeli?…
Između oblaka gube se sjećanj
Umor se gnijezdi u kostima
Ruke pružam nebu
Pogledom tražim lice suputnik
Sve postaje, luke, kolodvori…
za mene su zatvoreni…
Tebi, koja si druga polovica planeta
Tebi, bijeloj, crnoj, žutoj, kosookoj…
Tebi, sa sjevera i juga, istoka i zapada
Tebi, kojoj su prijetile sve oluje svijeta.
S godinama mi zaostaju osmijesi s lica
među maramama od srebrnih niti
u noćima bez mjesečine
kao ozeble nebeske strmine
vrh glava rasplamsanih baklji
i nestaju u vremenu pobjeglom niz ulicu…
Stvarala sam te od vjetra i hridi,
kako da živim ovako… zemaljski suludo dijeljen
Između oblaka gube se sjećanj
Sanjala sam jednom, kao i djevojaka većina,
Trči, Gloria, trči
Tebi, koja si druga polovica planeta
S godinama mi zaostaju osmijesi s lica
Kad krenem