Slušala sam harfu u noći –
svirali su mjesečevi prsti,
i nije mi bilo lako ne zaljubiti se
u vrijeme što prolazi kradom
nevidljivo noseći sve moje trenutke
složene na slikarevoj paleti…
Sven Adam Ewin Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Motreći što je bio na stazi nacrtao.
I sinu mu ideja!!! To kaza osmijeh škrti.
I pruži prst i reče: – Idejo, sad se vrti!
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Tamo me vuče, tamo živi
Gdje su me mati i baka učile
Anđeo Gospodnji i Anđele čuvaru
Gdje su dunje žute mirisale na ormaru
Gdje mi je piljak stopalo žuljao…
Kako je dobra naša majčica Zemlja.
Slušala sam harfu u noći –
Gle, otvorena su vrata nova.
Nerado idem glavnim ulicama iako su neke nazvane po književnim velikanima. Gužva je i bučne su od mnogobrojnih automobila.
Oj, more, bistrino uma
Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Letimo,
Jutros sam ti na rubu planine,
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Prije nego će biti da bude bilo,