MEDO

Iz “Ježeve kućice”
napisao: Branko Ćopić

Dok jure dalje brzo k’o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
-Sumnjiva žurba -medo ih gleda –
možda ste nasli jezero meda?
-Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za satić meda dat’ ću je svakom!…

više

VUK

Iz “Ježeve kućice”
Napisao: Branko Ćopić

Požuri lija, nećujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
-Idem da doznam – lija sve duva –
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.…

više

POTJERA

Iz “Ježeve kućice”
napisao: Branko Ćopić

 

Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježić tako žudi za njom,
bit’ će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

 


više

Rastanak

Iz “Ježeve kućice”
napisao: Branko Ćopić

Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k’o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi,
a jež se brani, šta da se radi:…

više

NOĆ

Iz “Ježeve kućice”
Napisao: Branko Ćopić
Evo i noći nad šumom cijelom,
nadvi se suton sa modrim velom.
Promakne samo leptirić koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
-Drž’te se, ptice, počinje lov!…

više

NA CESTI

Pavao Martinis
U nekim lutanjima ove zbilje
krivudavim slutnjama
neke meke tvrde boje
milije ti od milije, tražimo nešto …

U zaraslim prostorima nezavisnih
jedinih čuvara kuća
spojenih s napuštenim poljima
ovisnih gdje netko prije ruča,
netko poslije ruča.…

više

Kao

Dajana Sabo
Odbljesak,
na trenutak me prišio za one sive tonove loših uspomena,
zaslijepio me udarcima poznatog parfema Nedostižnosti,
nedodirljivih granica, vezao za slijepoću u kojoj uživam,
jer tu ništa ne vidim, ništa ne osjećam
Udarac,
na trenutak me paralizirao i moje oči su pokleknule silini
utrnuća, suviše me boli i ne želim da prestane,
ovo plavetnilo neba me tako lako obori, tako me lako…

više

PRIJATELJU INI

Pavao Martinis
Kada bi našao puteve života
u sveopćim ciljevima (ne) istinskih ljepota
kada bi vraćao unaprijed uspomene ruža
skrivajući se u zumbulima krvavih sunca istinitih suza,

ti vratio bi opet jutru budnost saznanjem većim
negoli si sretan ili tužan
a manjim od sutona bačenog u more nadajuće zore…

više