Miljenka Koštro
Dok lutam nepreglednim
Hodnicima sjećanja
S molitvom na usnama
I u potrošenu tijelu
08 POEZIJA
STUDENI
NEDOGLED
KONOBA
BOŽJA TAJNA
IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
piše: Miljenka Koštro
Čvrsto za ručicu držala je sedmogodišnju unučicu, kćerku od svoje kćerke, s imenom Ivana. Znatiželjnoj djevojčici pogled je sijevao na sve strane kako bi vidjela sve te nepoznate ljude s cvijećem i svijećama u rukama, dok je baka Iva gledala samo pravo kako bi prije stigle do groba njezina sina Ivana.
U desnoj ruci je nosila tri bijele ruže i svijeću, a lijevom držala unučicu koja je u lijevoj ruci imala bijelu ružu. O bakinu ramenu je visjela, stariji model, crna ženska torba. Iako je sunce grijalo i bilo je sparno bablje ljeto u ovom ranojesenskom danu, bila je u crnoj odjeći. Nosi je već više od dvadeset godina, a kako bi znala kazat, nosit će je do groba.
– Bako, čiji je ovo grob? Malena bi zastajkivala i poneko ime s mramornog spomenika uspjela pročitati, a kada bi primijetila ime Ivan kratko bi zastala.
– Zlato moje, tuđi, ali svačija smrt i tuga su slične, ili iste.
– Zašto je moj ujko Ivan umro tako mlad? Ovde je ukopano puno Ivana.
– Je, i iz našega sela tri koji su bili mlađi od trijest godina. Zlato moje, još si malešna, razumit ćeš kad naresteš. Nekad sam za ručicu držala njega, ko sad tebe. I on bi me tako zapitkiva. Ajde, nemoj vitrit okolo ko da si prvi put vidila groblje.
Na putu do Ivanova groba, koji je bio na kraj groblja, morale su proći cijelo groblje. Malena Ivana, u svojoj lepršavoj rozoj haljinici i cipelama iste boje, jedva je hvatala bakin korak koji je zaobilazio zapuštene grobove koji su bili u ravnini sa zemljom. Unuka ju je zasipala pitanjima, a ona bi tiho i kratko odgovarala.
Stigavši do Ivanova groba bijele ruže je stavila u crnu vazu protkanu nitima boje zlata, u kojoj je već bila voda. Iz džepa je izvadila upaljač i zapalila svijeću zatim je stavila uz onaj mramorni kamen s križem, na kojemu je ispisano Ivanovo ime i prezime, te godina rođenja i smrti, a ispod isti podaci za njegova oca koji je od moždane kapi preminuo dva mjeseca nakon njegove smrti.
– Pokoj vični daruj im Gospodine. Amen.
Nakon poduže molitve, uz glasan uzdah otele su joj se ove riječi. Ivani je pokušala objasniti kako je ujkina duša odletjela u Nebo. Radoznala djevojčica ju je i dalje zasipala pitanjima na koja je baka tiho odgovarala.
Nikada neće zaboraviti taj dan, u kolovozu, kada joj je strašna vijest odzvonila u ušima. Onesvijestila se. Zvali su hitnu pomoć. Završila je u bolnici i ostala tri dana. Sanirali su joj one vanjske ozljede, a one unutarnje su ostale.
Često bi pričala o njemu, svomu jedincu. Bio je veselo dijete. Volio je glumiti i pjevati. Kako je bio visok za lokalni klub je igrao košarku. Iz tašne je izvadila krunicu i bijelu pamučnu maramicu na kojoj je u jednom kutu izvezen cvijet crvene ruže. Sa čela je brisala znoj koji je navirao ispod kože, a maramicom je hvatala i suze koje su kapale jedna za drugom. Lice je zaklanjala od unučice želeći je poštedjeti ovih osjećaja koji su navirali. Iako mlada, unučica je zbrojila kako je njezin ujko, kojeg nije imala prilike upoznati živa, nego samo sa slike, živio samo dvadeset pet godina.
– Sine moj, ove bile ruže svaki dan sam zalivala suzama kako bi danas okitila tvoj grob. Eee, kako si mi bijo lip i vesejo, ali Bog te odluči uzet sebi.
Tiho je šaptala za sebe kako unučica ne bi mogla čuti i razumjeti njezine riječi. Ali, unučica je primijetila da baka plače i prišla joj bliže kako bi je svojim ručicama zagrlila oko vrata. Te male ručice donekle su zaustavile bakine suze, a malena je s osmjehom na licu primila poljubac u kosu. Nastavile su moliti pa su izmolile još koji Očenaš za duše svojih pokojnih. Baka naprijed, a unučica je pratila njezine riječi.
Poslije molitve prostrla je ručnik na koji, ako želi, unučica može sjesti. Koju minutu poslije, s ikebanom svježeg cvijeća u ruci i svijećom pridružila im se Ivanina mama, a njezin tata je, korak iza, u naručju nosio njezina mlađeg brata Ivana. Ivana i Ivan imena su dobili po pokojnom ujki Ivanu. Još dok su bili u majčinoj utrobi znalo se koje ime će im nadjenuti.
Oglasilo se zvono i svećenik je započeo misno slavlje. Odjeven u ljubičasto, pojačan mikrofonom, pustio je svoj izoštreni glas i pozvao ljude da priđu bliže kapeli. Baka Iva i njezini, ipak su odlučili ostati kod svoje grobnice. U propovijedi, poslije pročitanog Evanđelja po Mateju, okomio se na materijalizam i konzumerizam koji su zavladali ljudskim tijelom i dušom. Kratko se, kojom riječju takao svih pokojnika i Dušnoga dana. Pred kraj mise tri ministranta su obišla cijelo groblje kako bi sakupili više milodara. Ne može ni crkva živjeti od vjetra, neki prokomentiraše. Treba platiti struju, kupovati svijeće, cvijeće, održavati prostorije i stotine drugih troškova, čulo se otraga.…
