Jadranka Ivanović-Bolog
Činilo mu se nekad da cijelu noć i nije spavao, kao da je bio negdje u utrobi Zemlje, u njenom mraku, u njenoj tišini, u njenoj istini, u tajanstvenoj Zauvijeknoći i šetao, dugo šetao. Utroba Zemlje je imala svoje misli i bila u svakom trenutku svjesna svega što se dešavalo gore na njezinoj površini njenog skroz posebnog bića.
Ratovi je nisu previše uzbuđivali, njih je moralo biti, jer i ljudi baš kao i zvijeri imaju svoj instinkt ma kako čudnovato zvučalo. Poništiti druge za svoj opstanak, izbrisati ih s lica ove planete…