piše: Božica Jelušić
Kao i ljudi, mjesta imaju svoju energiju, magnetizam, neodoljivost. Budim se u Vlissingenu. Pogled na kuću preko puta, boje crne čokolade. Vec tri godine tu je isti laneni zastor s naslikanim pticama. Jedne slijeću, druge se uzdižu, treće postrance, nakrivljena vrata, motre prolaznike u kaputima, salovima, kapama. Dolazi zima, modrilom opuhuje okna. Zastor se već tri godine ne pomiče ni milimetra.
Živi li ovdje itko? Da iznajmim sobu, možda, promijenim zastor, pustim ptice odletjeti? Da obiljezim teritorij nekom gestom i akcijom, pothvatom, ili da po navici pustim da me vjetar kao list ponese iznad gradskih krovova, i preda moru, velikoj kolijevci u kojoj se Život i smrt sastaju kao dvije ruke u zagrljaju ……