Joso Špionjak
Iščeznuo je staroslavenski bog.
Nitko mu ne zna mjesto stanovanja.
Da li se razočarao u ovaj čudan soj,
koji se vladarima tuđim klanja?
Budi se Sarajevo, Vrhbosna stara,
usne tužaljku ispovijednu zbore,
iskustvo dovoljno za života dva,
a, gle, ljudi još pate, brige ih more.
Gavrilo Princip plijen svoj vreba,
zavodnik lukav skrojio mu plan –
vladara tuđeg ustrijeliti treba,
na dar bogu rata, za Vidovdan.
Ljulja se čovječanstva ocean,
strahovito tutnje bubnjevi rata,
aždaja paklena sniva svoj san,
mjeseći kolač od povijesnog blata.
Kada se ideje razne sretnu,
poruku istu upućuju glavari,
koristeći pritom izreku spretnu:
ne brinite, mi ćemo srediti stvari.
Napadni, osvoji, Bog je s nama,
mreža tih laži odvajkada gusta,
bezbrojne posla na put srama,
a zemlje bit će puna sva usta.
I udar topova zagrmje glasno,
prekide putanju razbacanih misli.
Povratka nema, već je kasno –
sudbina naroda o koncu visi.
Vrijeme se pretvorilo u kletvu,
istrčali smo stogodišnji krug.
Tuđe su gazde ubirale žetvu,
a ruka siromaha držala plug.