događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst i foto: Djoko Erić
Domovino, ti si kao zdravlje, citira moj uvaženi fb prijatelj Ivana Cankara.
Jeste, odnosno može biti. Kad su legendarnog njemačkog književnog kritičara Ranickog (koga su zvali Literaturpapst – papa literature), Jevreja koji je preživio holokaust, pitali, koja je njegova domovina, rekao je: “Moja domovina je njemačka literatura”.
Da, i to može biti domovina. I svašta nešto drugo. Tamo gdje vam je blago, tamo će vam biti i srce, kaže Biblija.…
piše: Božica Jelušić
foto: arhiva autorice
Ljeto, odlazak na polje na drvenim seoskim kolima: konjska ili kravska zaprega. Miris životinjskih sapi, dosadne muhe i obadi. Rascvali grmovi, raskošni kao seoske mladenke.
Mama je mršava, mlada, ima lijepe i zabrinute oči. Ona kopa po žarkom suncu, na našoj zemlji u “Ogradi”. Sjedim u sjeni neke bujne živice, jedem bobice gloga.
Po dolasku doma, daju mi hladno mlijeko s udrobljenim kruhom. Osvježava me u vrućini. Jesmo li imali mačku? Ne sjećam se. Čitam uz petrolejku, spavam na širokom krevetu, gdje ispod ponjava i blazine punjene perjem šuška dobra, tvrda slamarica.…
Osvrt na poeziju Maje Šiprak
autor: Nikša Sviličić
Jednom je netko mudar rekao da je za pisca najteži trenutak na svijetu onaj kada s milijun ideja u glavi nepomično stoji s perom u ruci, pognut nad mramorno bijelim i turobno praznim papirom i pokušava otpočeti svoje putovanje. Taj majeutički moment uoči velikog praska kreativnosti koji uslijedi je uistinu bolan na emotivnoj, poetskoj i ljudskoj razini. Nešto kao element sramotnog razgolićenja svojih nimfi pred hordama štilaca raznih namjera pred kojima tako lako otvaraš dveri duše i pozivaš ih na konak u najdubljim odajama sebe.
Možda je ipak najbolniji onaj trenutak kad shvatiš da je sve što se krije po mračnim odajama Tvoje svijesti i ono čime se samozadovoljno ispunjaš, razmišljajući kako će to biti sjajna pjesma ili roman, zapravo balon mentalne wannabe sapunice boje…
Maja Šiprak
Kad na tebe pomislim
dozovem u sjećanje cvijet oleandera
miris
kojim si me ovjenčao poljubivši me
prvi puta nasred ulice
uinat znatiželjnim pogledima
kad na tebe pomislim vidim pučinu
plavetnilo pretočeno iz tvojih očiju u more
koje se pjeni i na krijesti vala
nosi tvoju ljubav iskrenu
tako predanu i nevinu…
I kad mi je s vama lijepo
stavljam ti ruku
Zavičaj! Što je to?
Parića san ča bi u valižu stalo:
Tuče bura,
Otjeraj noć i upali svjetlo