Iz naše arhive/ objavljeno 10.03.2018.
stihovi: Dragica Šimić
foto: Sonja Breljak
Mojoj unuci
Ručicom grliš ko lahora daškom
Tepanje tvoje je šum plavog mora.
Oči ko dvije sunčane zrake
Skidaju sjenke sa mojih bora.
Toplota tvoje čiste duše
U srcu mome krijesove pali.
Ljubav života u meni budiš
Iako, tek…čovjek si mali.
S dlanova nježnih potoci teku
Hod je tvoj spontan ko igra vala.
Koliku snagu nosiš u sebi
A tek si zvijezdo, žena mala.
Slažem se.
za
služuju biti tema ne samo poezije nego. I ostalih umjetnosti.ima li išta na svijetu što se može mjerti s osmijehom jednog djeteta,s pogledom njegovih nevinih očiju.Da, zaslužili su da se i o njim????piše.A Vi ste,Dragice,to odlično učinila.
Raduje me vaš komentar Marija. Neka iz malih ljudi izrastu veliki, neka nas zauvijek veseli njihova spontanost i nevinost. Oni zaslužuju biti tema naše poezije. ❤
Mali, mali čovjek, ali ipak – čOVJEK koji će jednoga dana
nastaviti našim koracima. I zato, mala ženo, rasti sretna i zadovoljna sve dok si okružena pažnjom i ljubavlju tvojih milih i dragih!
Topla i nježna pjesma.