Sven Adam Ewin Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Motreći što je bio na stazi nacrtao.
I sinu mu ideja!!! To kaza osmijeh škrti.
I pruži prst i reče: – Idejo, sad se vrti!
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Tamo me vuče, tamo živi
Gdje su me mati i baka učile
Anđeo Gospodnji i Anđele čuvaru
Gdje su dunje žute mirisale na ormaru
Gdje mi je piljak stopalo žuljao…
Kažem li kako bez tebe ne mogu
i odem s tobom,
moram li vratiti koraljni prsten
kojim me more nevinu vjenčalo?
U čije ću ruke položiti
ushit i smiraj, milinu i sjaj,…
Gle, otvorena su vrata nova.
Nerado idem glavnim ulicama iako su neke nazvane po književnim velikanima. Gužva je i bučne su od mnogobrojnih automobila.
Oj, more, bistrino uma
Crtajući po stazi… na časak bješe stao,
Letimo,
Jutros sam ti na rubu planine,
Srce nije od kamena, ali srce voli kamen sivi
Prije nego će biti da bude bilo,
Kažem li kako bez tebe ne mogu