Ruža Zubac-Ištuk
Izgubila sam sebe na rubu utjelovljenja i rastjelovljenja čovjeka,
pukotina u vremenu Judinim poljupcima pije snagu mjesečine iz
nedosanjanih očiju i prezrele zvijezde u njedrima odbrojava.
Osjećam kratkoću postojanja u svakoj stopi dana i žeđ života na
usnama poput ružine latice usnule u dječjem herbaru.
Uzalud sokovi uma još kroz mene teku.
Ruke krijem pod pokrivač otpaloga lišća i posrebrene kose,
branim nagonu vremena da vrhom jezika opipa sve što
mimo naše volje prolazi u korist vječnosti,
ali iznjedreni dodiri zrcala i zjenice ne znaju progutati krik.
Stidim se prolaznosti ljudskoga tijela mimo slobodne volje.
Sve se u meni raspuklo poput prezrele lubenice na dlanu
poodmakloga ljeta.
Jesen me ispraznila unatoč izobilju iskustva, neznanja i znanja
u iščekivanju rivalstva s ljubavlju.
Ravna sam vrećici na koju je ponosno skočilo dijete na ulici
nakon posljednjega progutanog slatkiša.
U procijep sam s munjama nebeskim stisnuta do bola bez utjehe,
do odlaska bez povratka,
a ja ne želim k Bogu ljudima na pokoj vječni.
Da je barem Zemlja moja vječita odrednica.