Možda ću i ja jednom, poput Prousta
Tragajući za vremenom koje sam izgubio
Kao na kolačić, naići na tvoja usta
Pitajući se: Bože, zašto ih nisam ljubio?
Dok padam
Iz ptičje perspektive promatram svijet
I čini mi se
Bez mene bit će manje lijep
Nedostajanje novo mnogima će donijeti bol
Koje će s vremenom možda proći…
Meni ne leži Džubran. Ni Hafiz niti Rumi.
I vrlo rijetko listam njihove zlatne libre.
Ja ih s naporom primam. Nekako, plošni su mi.
Nisam dobro ugođen za istočnjačke vibre.
Kozmos vrti
Možda ću i ja jednom, poput Prousta
Uskoro će Dan zaljubljenih. Znam da djeca vole Valentinovo, posebice ako učitelji „potroše“ koji školski sat pričajući s njima o ljubavi.
Pametnog cvijeta tratinčice,
Što me toliko povezuje sa vodom?
Ja ću se jutros rasaniti
Dok padam
Dubrovnik grad,
Meni ne leži Džubran. Ni Hafiz niti Rumi.