Gledam i slušam pjevicu pticu razmahanih krila
lovi visine iznad planine pa u zelen dol slijeće
opijena pjevom ne kazuje gdje gnijezdo je svila
lahor travke njiše, u jezeru se ogledava proljeće
.…
Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema
bacanju mudrosti i iskustva pred sveznajuće
koji ni svoj život ne znaju čitati, a upravljaju svijetom.
Spušteno nebo opija mi oči, otvara dušu.
A u duši sve božanski nijemo, bestjelesno, ustreptalo…
Kad se popnem do oblaka bijelih
I popnem se gore malo još
Ponijet ću s tugom uspomene
Da me suzom podsjete na tebe
Kad se popnem samo malo još
S dušom svojom poljubit ću zvijezde…
Ako se pretvorim u rijeku
spletena u posustalu (ne)odlučnost
teći ću od izvora prema ušću
zagledana u more šumiti u jutarnje sate
okolo plave ptice će pjevati
a vječno sunce se ogledavati.…
Svome
Ima jedno vrijeme kad nisi
Gledam i slušam pjevicu pticu razmahanih krila
Imao si hrapave ruke
Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema
Kad se popnem do oblaka bijelih
moj Bog
Ako se pretvorim u rijeku