More je noću crni oniks –
dar mudrog odlučivanja,
u zoru selenit, mjesečev kamen –
čuvar naših lijepih sanja,
a onda se premetne tiho
u simbol nade, vodeni opal…
Razgolićene duše umirem na riječima tvojim… želim to…
U pogledu ti snove vidim, besciljna lutanja tvojih uspomena.
Ali… Sjećaš li se onog jutra i istine u boci koju smo ispisali, pustili
da morski vali tajnu otkrivaju svijetu.…
Silna parada. I zrakoplov na pisti.
„Sudnji dan“ ili? „Dan sudnji“?… Ne znam točno.
Meni nevažno posve. Đavo je isti.
Raznijet me može straga, sprijeda il bočno.
Osjećaš li, dragi, kako se razlažemo?
