događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
Johann Wolfgang Goethe /prepjevao Zoran Kravar
Tko jaše kasno po vjetru, sred mraka?
To otac je, svoga noseć dječaka;
Čvrsto ga grli, rukom ga prima,
I pazi da mu ne bude zima.
Moj sinko, zašto strah te hvata?-
Zar ne vidiš vilinskog kralja, tata?
Vilinskog kralja s krunom, u plaštu? –
To pram je magle, obuzdaj maštu.…
piše: Božica Jelušić
Prevrćem u glavi listove nevidljive slikovnice: divlje guske od pocinčanoga lima na jezeru u GOESU, smeđu trsku, napupalu magnoliju pod ledenom kišom, miris tople čokolade i kolačića s cimetom u nekom malom, toplom restoranu …
Potom staru opatiju u Middelburgu, njen uznosti toranj prozvan DUGAČKIM JANOM, bravure u kamenu na pročelju Gradske vijećnice, kolutove belgijskog sira na tržnici, velike poput kotača…
piše: Božica Jelušić
Vlissingen/Dva intenzivna sata u MUZEEUMU, Vlissingen. Kad čovjek ulazi u Pomorski muzej, na pameti mu je prije svega brod. Čak i okorjelu kontinentalcu klecaju koljena pri pogledu na pojavu pravoga jedrenjaka, i on osjeti poštovanje pred kućom putujućom, bez koje avanturisti i oblakolovci nikada ne bi mogli ostvariti pothvate vrijedne mitskih Titana. Mornaru brod postaje dijelom tijela i oklopom. Na žmireć poznaje tajne palube i potpalublja, sve one vlažne i zaparložene kuteve, s vonjem plijesni, ljekarija, mišjeg…
Malo nostalgije i pogled u zavičaj i djetinjstvo-za sve vas, koji ste daleko ...
Božica Jelušić
U polutami žižak: mačje oko.
A gdje je ruka u mekanu krznu?
Pod opjesnarskim plaštom sjene mrznu,
Sjena se brijesta pružila visoko.
Baršunast zrak je- Rembrandtova kapa.
Bosonog trag me dovede ovamo …
Gdje zimskoj gladi ostali su samo
Plodovi mašte skriti ispod trapa…
piše: Božica Jelušić
Vlissingen-Holland/ Dobili smo na dar jos jedan sunčan dan, idealan za šetnju uz more.Voda se povukla, na sprudu ostadoše sitni i dragi suveniri: regaste i glatke školjkice, sipina kost, plavi kolutovi mreže, ljuske, oblutci i nabori u pijesku, kao španjolski ovratnici.
A mahovina po vlažnom kamenju je sumporastozelena, svježa, nalik na minijaturni mandarinski vrt.
Tako je dobro samo postojati, osjećati, vibrirati tu pored otvorenog mora. A one kose zrake, propuštene kroz nebeske pukotine, čine se poput udica bačenih u ljudsku masu, po kojima se uspinju oni, koji su nas netom napustili …
I da se sada spuste ljestve Jakovljeve i anđeli na njima, uopće se ne bih zadrvenila od iznenađenja ……
