događaji, vijesti, najave i aktivnosti Hrvata u Berlinu
tekst: Kitana Žižić
Jedna od rijetkih u obitelji, koja ne mari za filmove je moja mlađa, ne najmlađa, sestra. Valjda joj je to “gubitak vremena”?
Možda je u pravu. Pa ipak, ja se ne slažem s njom, ali o ukusima ne vrijedi raspravljati.
Dok sam ja rado učila i čitala te odlazila u kino s prijateljicama, ona je više uživala u istraživanju svih kutaka i zakutaka, čak i mračnih i tjeskobnih, u koje se zavlačila sa svojom vrtićkom i …
tekst: Slavica Jurčić
Toga dana je bilo pakleno vruće. Cestom koja vodi u njihovo selo vukla se mala skupina žena i djece. Policajac na prvom punktu gledao je tu tugu i pognuo još više ramena.
Svaki dan su prolazile grupice izbjeglica iz Bosne. Toga dana vihor rata mu je doveo nove ljude, ponudio im je vodu i sendviče. Među njima je prvi put tada vidio Ivanku, mršavu djevojku, guste crne kose, malo oštrijeg pogleda, ali i nečega što kod drugih žena nije vidio.…
tekst: Štefica Vanjek
Toplinski val udario od jutra. Ni spavati mi nije dao noćas mada su svi otvori na kući širom otvoreni.
Rano ustajem baš kao i kad sam išla na posao. Moram skuhati prije nego nastane totalna žega jer mojoj boljoj polovici smeta kuhanje po vrućini. Svaki dan slušam gunđanje: “Zar se moralo baš to kuhati? Zar se mora grijati kuhinja svaki dan?” Ne zna on da se ni meni ne da svaki dan znojiti kraj peći, samo ne znam što bismo jeli, jer za ketering baš i nemamo primanja.…
piše: Kitana Žižić
I tako već danima. Čitati ili pisati? Pisati ili čitati?
Pojma nemate koliko je teško knjigoljupcu ostaviti se čitanja. Čitam otkad sam naučila čitati. U Hvaru je knjižnica bila na terasi s koje se ulazilo u Pučko kazalište. Svakodnevno sam prelazila tih stotinjak metara, uspinjala se žustro skalama i posuđivala novu knjigu.
Usput bih bacila zadivljeni pogled na Hvarsku tvrđavu Forticu, koja…
piše: Kitana Žižić
Vjerovali ili ne, moja sjećanja na Rome iz ranog djetinjstva su nostalgična i lijepa. Posebno se to odnosi na staru baku imenom Gita, koju smo dočekivali skoro kao rođenu baku ili nonu.
Kadgod bi njihova družina posjetila Hvar, smjestili bi se na Dolac, a na hvarskoj pjaci bi instalirali opremu za oštrenje noževa i popravljanje kišobrana. Onda bi se danima orilo: „Oštrimo noževe, popravljamo kišobrane. Skupljamo metalni otpad, kotlove i bakreno posuđe zavarujemo. Gatamo iz taloga kave, iz dlana, iz karata, iz čega god, a možete nam i san, koji vas mori, ispričati. Za nas neće biti nepoznanica, već budućnost ispričana u živopisnim slikama, koja je viđena očima duše.“…
piše: Kitana Žižić
Moj divni nećak reći će „DA“ jednoj Ivani u studenom ove godine. U najljepšim godinama, ni premlad, ni prezreo, a meni neshvatljivo. Kao da je jučer bio srpanj devedeset i treće godine, kad je odlučio prošetati ovim svijetom. I izabrati za roditelje mog brata i njegovu Kajdi.
Najbolja prijateljica već je imala nevjestu Hajdi te smo se čudom čudile i za zabavu ponekad nabrajale sve dodirne točke, kojima nas je život darivao i usmjeravao puteve prema istim horizontima.…
piše: Kitana Žižić
Dok je bila mala, Lelija je sebe smatrala sretnom.
Odrastala je u velikoj obitelji, u kojoj je naučila što znači biti voljen i osjećati se zaštićenom od svega izvana, kao da je obitelj čvrsto omotana nekakvim zaštitnim ogrtačem, koji je nemoguće probiti, čak ni okrnjiti najmanjom rupicom. Jer bi i najmanja rupa mogla biti problem. Kroz nju bi istjecala ona divna grijajuća toplina, koja drži na okupu mikrokozmos sretne obitelji.…
piše: Kitana Žižić
Eh, nekada se drugačije odgajalo. Ne sudim da li je bilo lako ili lakše, teško ili teže u odnosu na današnje vrijeme. Ali stavljajući djecu u središte svemira, os oko koje se sve vrti, roditeljima je danas još teže obavljati taj najzahtjevniji posao na svijetu. Naročito otkad je “batina izašla iz raja”, jer slobodu trebamo svi udisati nesputano i duboko, baš kao i zrak. Pa i djeca.
Prema mišljenju nekih psihologa, batina je i trebala izaći iz raja, jer tamo nikada nije ni pripadala.…
piše: Kitana Žižić
Život mog dragog tate nije bio lak. Otac mu je umro u ranim tridesetim i ostavio ženu i petero djece, a on je bio najstarije dijete. Na njegova nejaka dječačka leđa naprtio se težak teret i odgovornost. Kako su to bila neka druga vremena, usprkos mladosti i bijedi, s ponosom je brinuo o svima i marljivo radio što god je bio u prilici pronaći. Najsretniji je bio kad je mogao mami donijeti koji šold.
Vjetrovi nemilog Drugog svjetskog rata otpuhali su ga na ratište, …
tekst: Joso Špionjak
Nedjelja.
Trinaesti sat.
Plavkastosivi oblaci plove ljetnim nebom kao da pozdravljaju dugu povorku djece odjevene u bijele prvopričesničke haljine.
Da su braća Grimm živa, vjerojatno bi napisali jednu novu bajku iz zahvalnosti što se u ulici koja nosi njihovo ime okupio toliki broj radosne dječice.…