piše: Slavica Jurčić
Nama samo malo treba!
Jesam li u pravu?
Ovih dana kiša pere Slavoniju i njena polja, sunca ima tek koji sat, nikako da sa sebe skinemo tople jakne i pustimo da nas sunce ugrije.
Oblaci koji zaklanjaju toplinu mogu biti i mrak za dušu, mogu nas držati u neraspoloženju i mi radi toga padamo u depresiju i tjeskobu.
Kako izbjeći nervozu kada čujemo kišne kapi kako tuku po krovu?
Vjerujemo li mi da ćemo ove godine bar malo okusiti lijepe plodove iz naših vrtova ako ih ne ugrije sunce?
Tko je kriv za klimatske promjene koje su se već dogodile, poplave u proljeće, suša u ljeto i jesen hladna bez rojeva mušica koje napadaju zrele plodove.
Najveće čudo prirode su pčele koje obilaze procvalo voće, oprašuju ga prenoseći pelud i još uz to prave rajski nektar koji nam je neophodan za život.
Mi smo tužni i malaksali od današnjeg života, naše bake i djedovi nisu živjeli brzo, oni su većinom svoje života proveli polako. U smiraj dana kada bi zvono na crkvi odzvonilo oni su oprali svoje blatne ruke i pogledali zalazak sunca, možda su još malo uz svijeću progovorili koju riječ s ukućanima, pokrili se svojom sirotinjom i zaspali tvrdim snom.
Nama danas treba puno odjeće za trgovinu, za večernji izlazak, koncert, odjeća za posao, a naše bake su imale radnu i paradnu odjeću, jedne cipele i bile su sretne, skromne i nisu imale vremena kao mi danas.
Vrijeme koje su one provele sa svojim roditeljima i djecom bilo je kvalitetno. Razgovor između djeteta i majke bi trebao biti o svakodnevnim situacijama, djeca danas niti ne znaju razgovarati a niti mi znamo slušati djecu.
Gubimo po malo ono što je vrijedno, razgovor i komunikacija bit je življenja, sada je život postao teret i roditeljima i djeci, jer trendovi određuju naš način života.
Davno, prije dvadeset godina, čula sam priču o zvonu koje zvoni na groblju, kada ide sprovod tuče zvono “conjo dronjo”,kada se sahranjuje bogataš zvoni “kaput bunda”.
Koliko smo napredovali i izvisili se, ipak na kraju svega toga vraćamo se na početak.
Malo je potrebno da se uzdignemo, a još manje da padnemo.