Ljubica Rogulj
Drhti sunce iznad naših glava
Čulna misao od tebe meni isparava
Ispred nas leluja se žito zrelo
Diraju nam vrele zrake žedno tijelo
Jedno u drugo mi se zagledamo
Zovu žita jedva odoljevamo
Noge nam se ukipjele na mjestu
Razmišljamo o povratku na čestitu cestu…
Za srce i dušu
ŽENA U SVIJETU VREMENA
piše: Zdravko Luburić
Tamo ne stanuje nitko samo ruža, zemlja, jedna žena i plač njezinih očiju koje iz dubine srca i iz gorke visine samo gledaju, kako ona živi ali živi i ono njezino srce koje u njoj zvoni prestrašeno od beskrajne šutnje njezinog istrošenog života. Izrugivanoj i poniženoj uzimali su grobnu zemlju i dali joj strašno gubilište, spaljivana, gorjela je s lubanjama stoljećima.
Ona je privikla svoje natekle oči koje slušaju ispod otvorenih prozora sonate, dok se iz njezinih grudi lomilo stenjanje u ružinom…