Marija Juračić
Zašto snovi često istu sliku pišu
perivoj u suton, kamenu fontanu
strasan miris cvijeća, dok sluti na kišu
šljunčane puteljke u sutonu ranu.
U haljini bijeloj žena moga lica
kroz perivoj tihi polagano hoda
u ruci joj cvijeća puna košarica
ne čuje se ništa, tek žubori voda.…
Ovo je jako čudna priča
U noćima kad aveti gmižu
Još jedno
Ja volim kad u sumrak violina plače
Usnula divljino
Ništa,
Zvona!