Marija Juračić Ja volim kad u sumrak violina plače
kada se nad morem srebri mjesečina
onda ko pajaco usred zadnjeg čina
zajecam smijehom i zadrhtim jače.
Sve moje čerge u njenom su zvuku
prašina druma i ljubavi kasne
svi konji vrani što nam kola vuku
ples prepun žudnje kraj vatre što gasne…
Igor Petrić
Ništa,
ništa kao prije nije,
stalno netko nešto propitkuje
i gleda očima prezira,
nameće mišljenje
bez reda i značenja.
Čovjek od čovjeka pogled skriva
i čini to vješto…
Igor Petrić
Zvona!
Čuješ li u daljini kako
zvonom zvone zvona.
Kroz neobrađena polja, zarasle šume
i prašnjave ceste bez putokaza.
Zvone zvona i kroz sela
kojima više nitko ne hoda.
U kojima imena nitko ne izgovara.…
Igor Petrić Istina,
tako čudna premisa,
nepredvidiva postojanja
i pomalo zastrašujuća,
uvijek iznova otvara pitanja
o tajnama postanka prije početka
ovog poznatog svijeta.
Istina,
uvijek iznova otvorit će…
Marija Juračić Isuse moj, ne možeš s tim plaštem među ljude!
Dat ću ti moga brata traperice
i njegove martensice
majica će ti ova dobra biti
tetovažom lažnom rane ćemo skriti.
Nećemo uzeti taxi. Nećemo projuriti.
Poći ćemo u dom, u kojem djeca su sama
već odavno u njemu ne stanuje mama.…
Igor Petrić
Danas hoću,
želim sve.
Sve riječi i poruke,
grafite sa zidova i tonove beskraja.
Sve slike i prašnjave knjige
koje nitko ne posuđuje
već godinama.