Božica Jelušić
Jela što šiljkom oblak dotiče
Šumski duh što se u sjenama miče.
Livada mojim ošitom diše:
Šuma me smiruje, šuma me njiše……
Božica Jelušić
VESNINIM VRELIM TRAGOM
piše: Božica Jelušić
Prevrćući stare bilježnice, kojima slijedi bacanje, nailazim na hitre i vrlo kratke bilješke iz nekog susreta (ili razgovora, ili možda iščitavanja, jer izvor nije naveden) s VESNOM PARUN, posljednjom pjesnikinjom naših prostora, koja je svoju umjetnost i poziv svjedočila vlastitim životom.
Pisala sam o njom nekoliko puta, govorila u povodu obljetnica, posvetila joj nekoliko pjesama, što je uglavnom ostalo nezamijećeno. Nije mi to presudno, već proživljavam način na koji su se naša druženja…
ŽIVOT
PJESNIK IZ SUSJEDSTVA
KAO KAPLJA
Iz naše arhive/ objavljeno 25.07.2014.
Božica Jelušić
Drhturava kaplja na lisnatom bridu;
Koliko su vode progutala grotla?
Nije život samo u snu i splendidu,
Nego je i talog s dna garava kotla.
Arielska krila i misao vedra:
Pamtim ruke meke i ganuća tiha.
Visoko k’o krošnja kraljevskoga cedra,
Uzdiže se ljubav u plamenu stiha.…
BERLIN I OKOLO
IZ PUTNOG DNEVNIKA
piše: Božica Jelušić
Berlin/ Mora da sam negdje, nekad, u nekoj karmi, bila apatrid, da sam se seljakala i sklanjala na raznim mjestima i tako provodila život.
Naime, kamo god dođem, ja organiziram radni prostor, složim svoje pisaljke i bilježnice, nužne knjige, pribor, malo robe iz kofera, i nastavim raditi tamo gdje sam doma stala. Istražujem kvart; gdje je knjižara, muzej, istočnjački restoran, kafeterija, park, banka, punkt javnog prijevoza. Nastojim to zapamtiti. Vratim se “u gnijezdo”, pa radim nekoliko sati dnevno, pokušavajući pri tom misliti na jeziku zemlje u kojoj se nalazim.
Vrlo malo vremena provodim u dućanima i robnim centrima, Izbjegavam automate koliko god mogu. Ne vučem teške torbe, gledam da su mi ruke slobodne koliko i misli.…
Ma kako mala, pjesma spašava:
Olovko, složi nam brige u snoplje!