Iz naše arhive/ objavljeno 09.02.2015.
Božica Jelušić
Te ruke koje hrane ptice,
govore svijetu istinu golu:
o svima što nemaju svoje žlice,
ni mjesta pri prostrtom stolu.
Pa ipak: u nevolji i u zlu
pronađu slučajno zrno na tlu.
Te ruke koje ptice hrane,
kažu nam istinu cijelu:
da ima onih, što tek sa strane
bacaju pogled na punu zdjelu;
potom se lako od tla otkinu,
i srce ponesu u visinu.
Jer njih zemaljske veze ne stežu,
ni plod ni korijenje njih ne brine.
Pjesmom i cvrkutom samo povežu
prostranstva svoje kneževine.
Tu, blizu sunca žive na svodu,
slaveći nježnost, san, slobodu.
A ruke što ih čekaju dolje,
radit će bodro, poletno, zdušno,
kada se cvrkut prospe niz polje.
I znat će da, posve prostodušno-
u svijetu što se na zlo mijenja-
SVJEDOČE LJUBAV ZA SVA STVORENJA.
Savršeno, ovoj pjesmi ne možeš pera odbit.
Nikola Šimić Tonin